Priča Radinke Marijanov iz mjesta Parage kod Bačke Palanke već gotovo četiri desetljeća potresa javnost.
Dana 30. siječnja 1985. godine, Radinka je u rodilištu u Novom Sadu donijela na svijet zdravu djevojčicu. Liječnici su porođaj ocijenili s 9 od 10, a majka je kratko držala bebu na grudima. No, samo nekoliko dana kasnije uslijedio je šok – umjesto djeteta koje je trebala dojiti, dobila je obavijest da je beba prebačena u dječju bolnicu zbog male težine.
Dana 5. veljače 1985. godine obitelj je primila telegram da je djevojčica umrla. Međutim, Radinka tvrdi da nikada nije vidjela tijelo niti joj je rečeno gdje je grob. Umjesto dokaza o smrti, dobila je tek otpustnu listu. Liječnici su obećali da će bolnica obaviti sahranu, ali nikada nije dobila nikakvu potvrdu.
Godinama kasnije, majka je počela istraživati. Na patologiji je doživjela poniženja, a traženi dokumenti, poput temperaturne liste ili parafinskih kalupa koji bi potvrdili obdukciju, nikada joj nisu uručeni. „Rekli su mi u oči da, ako nema dokaza o sahrani, onda je beba možda spaljena kao otpad. Možete li zamisliti što to znači za jednu majku?“, izjavila je.
Radinka je nastavila obilaziti matične urede, bolnice, pa čak i MUP. U jednom trenutku, tvrdi, u rukama je imala dokument koji je pokazivao da njezina kći – službeno još uvijek živi. Kada je pokušala izvaditi izvod iz matične knjige radi pasoša, službenici su je odbili i izbacili iz ureda.
Nikada nije odustala
Unatoč svemu, majka nije odustala. Tijekom godina skupila je hrpu dokumenata i pokrenula nekoliko sudskih postupaka. Ipak, pravosudni sustav je zaključio kako nema osnovane sumnje da je počinjeno kazneno djelo. Radinki je uskraćeno pravo na žalbu, pa i danas, nakon 40 godina, ostaje bez odgovora.
„Ne tražim ništa drugo osim istine. Ako je moja kći umrla, neka mi daju papir na kojem to jasno piše i neka mi pokažu njezino grobno mjesto. Tek tada ću se smiriti“, govori Radinka.
Nažalost, njezin slučaj nije usamljen. Tijekom posljednjih desetljeća mnoge majke iz bivše Jugoslavije javno su posvjedočile da su im djeca proglašena mrtvima, ali bez tijela i bez groba. Sumnje u krađu beba pratile su brojne bolnice u regiji, no rijetko je itko odgovarao.
Radinkina priča ostaje otvorena rana – ne samo za nju i njezinu obitelj, nego i za mnoge druge roditelje koji sumnjaju da im je najdragocjenije što su imali – ukradeno. A dokle god nema pisanog dokaza i jasno obilježenog grobnog mjesta, ona neće prestati tragati za svojom kćeri.
