Često se prisjećam vremena kada se s jednom plaćom moglo otići na godišnji odmor, kupiti namještaj, a opet ostane dovoljno za jelo i račune. Danas je to nemoguće – ovo je krpan život.
Kad se otvori jedna rupa, moliš se da stigne mirovina ili plaća do 15-tog da je zatvoriš, platiš račune, a ako nešto ostane – kupiš hranu. Ako ne, opet posuđuješ. I tako u krug – počela je svoju ispovijest anonimna gospođa.
Njeni problemi vezani su i za sina, radnika kojega bi htjela vidjeti sretnog i oženjenog, no s današnjim primanjima to je gotovo nemoguće.
Imam dva sina, nastavlja. Jedan se davno oženio i otišao od kuće, drugog sam rodila u 40-toj i on je još sa mnom. Ja sam umirovljenica sa 130 eura, on radi u privatnoj firmi za nešto preko 200. Znala sam ga pitati: “Sine, imaš li djevojku, hoću li dočekati snahu?” Umjesto odgovora, samo bi me tužno pogledao i povukao se u sobu.
Umjesto odgovora, povukao se u sobu
Prije neki dan zatekla sam ga raspoloženijeg. Sjela sam, uhvatila ga za ruku: “Sine, jesi li sretan?” Nakon šutnje: “Ne, mama. Nemam djevojku. Osjećam se jadno pri pomisli da bih je trebao dovesti u dom bez kuhinje, sa starim krevetima i namještajem. Ljubav ne plaća račune.”
Suza mi je kliznula niz lice. Bez riječi sam ga stisnula za ruku.
“Mama, ja odlazim”, rekao je. “Moram trbuhom za kruhom. Ne obećavam da ćeš me vidjeti kao mladoženju, ali ću ti uvijek pomagati.”
Tri godine se mučio, ali se isplatilo
Otišao je u Kanadu. Napravio mi je Skype i Facebook da ostanemo u kontaktu. Tri godine mučio se, a onda se snašao. “Mama, kad dođem, kupit ću ti sve što treba”, govorio mi je uz osmijeh.
Bila sam presretna zbog njega, ali prazna u srcu. Ljudi su mi govorili: tebi je lako, sin ti pomaže. A ja sam u sebi mislila: što će mi puni džepovi, kad mi je srce prazno.
