U svijetu u kojem se milijuni ljudi izjašnjavaju kao kršćani, često se zaboravlja jedna ključna biblijska istina: puko deklariranje vjere nije isto što i istinsko pouzdanje u Isusa Krista.
Biblijski zapisi otkrivaju nam fascinantnu činjenicu o Spasitelju – u cijelom Novom zavjetu zabilježena su samo dva trenutka u kojima je Isus bio iskreno zadivljen. Zanimljivo je da su oba događaja izravno povezana s vjerom, odnosno s njezinom prisutnošću ili potpunim izostankom.
Vjera koja nadilazi rituale
Prvi trenutak Isusova divljenja zabilježen je u Evanđelju po Mateju, u osmom poglavlju. Rimski satnik pristupio je Isusu moleći za ozdravljenje svog teško bolesnog sluge. Kada je Isus izrazio spremnost da dođe u njegov dom, satnik je odgovorio riječima koje su Isusa ostavile bez daha: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj.”
Ovaj rimski časnik razumio je koncept autoriteta na način na koji ga mnogi religiozni ljudi onoga vremena nisu shvaćali. Nije tražio fizički dodir, ritual ili poseban obred; on je jednostavno vjerovao u snagu Isusove riječi. Biblija kaže da se Isus zadivio i priznao kako takvu vjeru nije pronašao ni u cijelom Izraelu. Satnikovo povjerenje nije se temeljilo na vlastitoj bezgrješnosti, već na spoznaji tko Isus doista jest.
Opasnost nevjere u poznatom okruženju
Potpuna suprotnost ovom događaju zbila se u Isusovu rodnom gradu Nazaretu, što je opisano u šestom poglavlju Evanđelja po Marku. Ljudi koji su s Isusom odrasli, njegovi prijatelji i susjedi, promatrali su ga tek kao “tesara” i “Marijina sina”. Umjesto da prihvate njegovo mesijansko poslanje, oni su se sablaznili nad njim.
Tekst navodi da Isus ondje nije mogao učiniti mnoga čudesa upravo zbog njihove nevjere. On se ponovno zadivio, ali ovaj put u negativnom smislu – bio je začuđen njihovim potpunim nedostatkom povjerenja. Ova korelacija između vjere i Božjeg djelovanja pokazuje da nevjera nije samo pasivno stanje, već aktivna prepreka koja može “ograničiti” očitovanje Božje moći u našim životima.
Srce koje se udaljava od Boga
Mnogi suvremeni kršćani vjeruju da je njihov najveći problem isključivo grijeh, no biblijska upozorenja često upiru prst u korijen svih problema: srce koje ne vjeruje. Poslanica Hebrejima u trećem poglavlju jasno opominje vjernike: “Pazite, braćo, da ne bi u koga od vas srce bilo opako, nevjerno, pa da se odmetne od Boga živoga.”
Nevjera nas sprječava da uđemo u Božji počinak i da osjetimo Njegovu stvarnu prisutnost. Ako doista vjerujemo Isusu, tada mu vjerujemo i u najtežim trenucima tjeskobe, depresije ili gnjeva. Istinski odnos s Bogom nije ritualno prisustvovanje crkvenim službama, već duboko povjerenje da je Isus sposoban nadvladati svaku prepreku u našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Pozvani smo stoga ispitati vlastita srca: hoće li se Isus zadiviti našoj hrabroj vjeri ili našoj neshvatljivoj nevjeri?
Amen