Jeste li ikada osjetili prisutnost voljene osobe koja je preminula? Možda ste čuli poznati glas, osjetili miris koji vas podsjeća na njih… ili čak imali osjećaj da vas netko gleda.
Mnogi ljudi širom svijeta tvrde da su im se ukazali “duhovi” umrlih – da su ih vidjeli, sanjali ili osjetili njihovu prisutnost. Ali što o tome zapravo kaže Biblija?
Mogu li se zaista pojaviti duše umrlih – ili je riječ o nečemu sasvim drugom? U trenucima tuge i gubitka, čovjek traži utjehu.
Prirodno je da srce želi još jednom čuti glas voljene osobe, još jednom osjetiti njezinu blizinu.
Tuga nas može dovesti do toga da vjerujemo kako je osoba i dalje tu – u našoj kući, našem snu, našem sjećanju.
Mnogi svjedoče da su nakon smrti člana obitelji čuli korake, mirisali njihov parfem ili čak vidjeli njihov lik. Takva iskustva djeluju stvarno – i često nose utjehu. Ali duhovna stvarnost je složenija nego što izgleda.
Čovjek nije samo tijelo
Prema Bibliji, čovjek nije samo tijelo, nego i duša.
Isus sam je rekao razbojniku na križu: “Zaista, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju.” (Lk 23,43)
Dakle, duša nastavlja živjeti nakon smrti.
U priči o bogatašu i Lazaru (Lk 16,19–31), Isus jasno pokazuje da su i bogataš i siromah Lazar nakon smrti svjesni – jedan u mukama, drugi u utjesi.
To znači da mrtvi postoje u stvarnosti koja je nama nevidljiva: u Božjoj prisutnosti ili izvan nje.
Ali Biblija nigdje ne uči da se oni vraćaju na zemlju kako bi komunicirali sa živima. Ako se mrtvi ne vraćaju, tko su onda ta bića koja se ljudima ukazuju? Biblija nas vrlo jasno upozorava da iza takvih pojava stoje duhovi obmane.
Apostol Pavao piše: “Sotona se pretvara u anđela svjetla.” (2 Kor 11,14)
Prijevarni duhovi
Zli duhovi imaju moć prikazati se kao naši najdraži – s glasom, izgledom, pa čak i sjećanjima koji djeluju uvjerljivo.
Cilj im je jednostavan: odvratiti nas od Krista i navesti nas da tražimo utjehu izvan Boga.
U Starom zavjetu, kralj Šaul pokušao je razgovarati s pokojnim prorokom Samuelom preko vračare iz En-Dora (1 Sam 28).
Bog je to osudio, jer je znao da takva praksa otvara vrata mračnim silama.
U Ponovljenom zakonu 18,10–12 čitamo da je Bog strogo zabranio svaku praksu prizivanja duhova, razgovora s mrtvima i magijskih obreda.
Ne zato što Bog ne želi da se sjetimo svojih pokojnih – naprotiv, On nas poziva na sjećanje i nadu u ponovni susret – nego zato što zna da se u takvim “kontaktima” ne javljaju naši voljeni, nego prijevarni duhovi.
Bog želi da svoje povjerenje stavimo u Njega, a ne u prikaze koje ne možemo provjeriti.
Kršćani vjeruju da duše pravednih nakon smrti ulaze u Božju prisutnost gdje čekaju uskrsnuće tijela ili su zauvijek udaljeni od Njega.
Duše vjernika nisu izgubljene, nisu lutajuće sjenke, nego su u miru – tamo gdje “nema više boli ni suza”. (Otk 21,4) Zato ne moramo tražiti znakove s one strane. Bog je već dao najveći znak: uskrsnuće Isusa Krista.
U Njemu imamo nadu da ćemo ponovno vidjeti one koje volimo – ne kao duhove, nego kao proslavljene osobe u vječnoj radosti.
Dakle, mogu li nam se ukazivati duhovi umrlih ljudi?
Ne – jer naši pokojni nisu izgubljeni duhovi koji lutaju svijetom, nego duše koje su u Božjoj ruci.
Ono što se ponekad ukazuje nisu oni, nego duhovne sile koje žele zamutiti granicu između života i smrti.
Zato kršćanin ne traži razgovor s mrtvima – on traži Boga, Onoga koji je Gospodar živih i mrtvih.
Ako si ikada imao iskustvo koje te zbunilo ili uplašilo, sjeti se Kristovih riječi: “Ne bojte se! Ja sam prvi i posljednji, i živi. Bio sam mrtav, i evo živim u vijeke vjekova.” (Otk 1,17–18)
U Njemu imamo sigurnost, mir i obećanje ponovnog susreta — ne u sjenama, nego u svjetlu vječnosti.
