Mnogi kršćani iskreno mole: “Bože, trebam novac. Pomozi mi!” — ali čini se da nebo šuti. Računi se gomilaju, prilike ne dolaze, a srce se pita: “Zar Bog ne vidi moju potrebu?” No, možda problem nije u Božjoj šutnji, nego u našem razumijevanju molitve i svrhe Božjeg djelovanja.
Biblija nas uči da novac sam po sebi nije zlo, ali ljubav prema njemu jest korijen mnogih zala (1. Timoteju 6,10). Kad molimo samo za novac, zapravo tražimo posljedicu, a ne uzrok. Bog, koji vidi dublje od naših bankovnih računa, želi promijeniti srce, a ne samo okolnosti.
Isus nikada nije učio učenike da mole za novac. U molitvi “Oče naš” On nas uči: “Kruh naš svagdanji daj nam danas” (Matej 6,11). To nije zahtjev za bogatstvom, nego za dovoljnom mjerom — onoliko koliko trebamo za danas. To je poziv na povjerenje, a ne na paniku. Kad naučimo tražiti Boga više nego blagoslov, tada se događa promjena.
Božja ekonomija počinje u srcu
Molitva koja donosi plod nije usmjerena na materijalno, nego na odnos s Ocem. Kad molimo: “Bože, pokaži mi kako da budem vjeran u onome što mi već daješ”, tada otvaramo vrata Božjem djelovanju. Isus je rekao: “Tko je vjeran u najmanjem, i u velikom je vjeran” (Luka 16,10). Drugim riječima, Božja ekonomija počinje u srcu, ne u novčaniku.
Biblija nas uči i načelu sjetve i žetve. Ne možemo očekivati obilje ako nismo spremni sijati — bilo to vrijeme, ljubav, vjera ili darovi drugima. “Dajte i dat će vam se” (Luka 6,38) nije prazna fraza, nego duhovni zakon.
Ako molitva “Bože, daj mi novac” ne funkcionira, pokušaj s iskrenijom molitvom: “Bože, nauči me mudrosti, zahvalnosti i vjernosti. Nauči me kako da služim Tebi sa svime što imam.” Kad Bog vidi srce koje želi više Njega nego Njegove darove, tada počinju stizati i darovi — jer On zna da više neće postati naši gospodari.
Na kraju, možda ne trebamo moliti za novac, nego za nešto daleko dragocjenije: za vjeru koja se pouzdaje u Boga čak i kada novac nedostaje. Jer tko ima Boga, već ima više nego što bogatstvo može kupiti.
