Mračna sudbina vojnika koji je razapeo Isusa na križ

Bio je to mračan petak u Jeruzalemu. Nebo se nad Golgotom zamračilo, a rimski stotnik Longin obavljao je svoju uobičajenu dužnost — nadgledao još jedno pogubljenje. No ovaj put, razapinjali su Isusa iz Nazareta. Tog dana, Longinov se život zauvijek promijenio.

Kad je Isus izdahnuo na križu, zemlja se zatresla, hramski zastor razderao se napola, a Longin je izrekao riječi koje su odjeknule kroz vjekove: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji.“ Od ratnika hladnog srca postao je prvi poganin koji je javno priznao Isusa kao Sina Božjega.

Longin nije bio običan vojnik. Kao stotnik, bio je zapovjednik stotinu vojnika, poznat po okrutnosti i bespogovornoj odanosti Rimu. Navikao je gledati smrt u oči bez treptaja. No Isusovo dostojanstvo, smirenost i riječi oprosta – „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“ – duboko su ga potresle.

Ozdravljenje u duši

Nakon što je kopljem probo Isusov bok i vidio kako iz rane istječu krv i voda, prema predaji, njegovo zamagljeno oko bilo je čudesno izliječeno. No još veće ozdravljenje dogodilo se u njegovoj duši. Ne mogavši ignorirati ono što je vidio i doživio, Longin je napustio vojsku, odrekao se časti Rimskog Carstva i pridružio se prvim kršćanima.

Putovao je po Kapadociji i Cezareji, svjedočeći Evanđelje s neviđenom žarom: „Vidio sam ga kako umire, i u njegovoj smrti našao sam život.“ Njegovo svjedočanstvo nije bila samo priča — bila je ispovijest čovjeka koji je dotaknuo istinu.

Rim mu to nije oprostio. Uhićen je i pogubljen od vlastite imperije kojoj je godinama služio. Umro je kao kršćanski mučenik, s pogledom uprtim prema nebu, kao što je i Isus bio uprt dok je izgovarao: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“

Crkva ga se danas sjeća kao svetog Longina — ne kao krvnika, nego kao svjedoka, vjernika i mučenika. Njegova priča podsjeća nas da nitko nije izvan dosega milosti, i da se čak i srce rimskog ratnika može slomiti i preobraziti — pred križem ljubavi.