Najštetniji stav unutar naših crkava

To je bio stav koji sam naučila u crkvi i vjerovala sam da je imao snagu.

Smatrala sam da jednostavno razmišljam na kritički način, da sam puna konstruktivnih ideja. Muž i ja dijelili smo „dar refleksije“ i vrtjeli u krug brojne razgovore koje smo smatrali bitnima, a oni su se sastojali u tome što crkva, a i što drugi ljudi čine pogrešno te što bi trebali poboljšati. Ipak, činjenicu da naši brojni prijedlozi u stvari nisu bili predstavljeni onima za koje smo smatrali da bi od njih imali korist, uopće nismo smatrali bitnom. Barem smo uvidjeli probleme, zar ne?

Ali s vremenom, zadovoljstvo u tim pričama je počelo blijedjeti, a osjećaj mučnine se pojavljivao. Bez obzira koliko smo pozitivnih stvari pokušali ubaciti, i dalje smo se punili gorčinom i vidjeli rezultat svega.

Suptilno, uopće ne shvaćajući, postali smo cinici, a otrovni učinak se mogao osjetiti u našem braku, našim odnosima te u našoj mogućnosti da govorimo o Kristovoj ljubavi prema svijetu.

Pokušavamo razmišljati o cinizmu kao da je to nešto normalno. Uživamo gledajući otvorene cinike— Bob Kelsa, Gregory Housea, Don Drapera. Smijemo se njihovim ljutim ispadima i citiramo njihove najbolje rečenice. Možda njihova ekstremna negativnost opravdava našu prekrivenu namjeru da budemo otvoreno cinični, posebice kada se radi o nečemu što je stvarno dobro.

Ali, cinizam se ipak ne pronalazi samo u dalekosežnoj negativnosti prikazanoj na televiziji. U svakodnevnom životu to izgleda više poput brze „konstruktivne“ kritike bez garancije. Ovdje ne govorim o kritičkom razmišljanju koje je potrebno za uspjeh odrasle osobe već se odnosim na način na koji stalno procjenjujemo i kritiziramo ljude te ono što oni rade:

„Slavljenje je bilo odlično ovog jutra! Ne mogu vjerovati da su svi ti ljudi samo stajali ne dižući ruke. Neki ljudi ne smatraju slavljenje tako ozbiljnim kao ja.“

„Slavljenje je bilo odlično ovog jutra! Pokušao sam biti miran i prepustiti se, ali onaj tip do mene se cijelo vrijeme kretao i mahao rukama. Neki ljudi ne smatraju slavljenje tako ozbiljnim poput mene.“

„Propovijed je bila dobra. Da je samo još ovo rekao, bila bi još bolja.“

„Tako me iznervirao ovaj tip u šoping centru. Nije imao niti malo zdravog razuma i bio je tako nepristojan. Više nitko ne uči ljude kulturnom ponašanju.“

„Problem s crkvom danas je što ________________.“

Zvuči poznato?

Suptilni cinizam ili otvorena kritička priroda naše kulture je otrov koji sotona koristi protiv crkve, a to što često uopće ne primjećujemo što se događa, čini ga još štetnijim.

Vrijeme je da promijenimo naše držanje. Ne predlažem neku ekstremnu alternativu koja lažno predstavlja pozitivnu energiju kako ništa nije pogrešno. Isus, Pavao, David, te svaki pisac Pisma nam je pokazao što nije biblijski.

Ali kada prepoznamo opasnosti suptilnog cinizma, možemo ući u iskrene razgovore koji su produktivni, vođeni u ljubavi i puni milosti.

Kada je Pavao pisao crkvi u Filipima, govorio je o stalnom dotoku negativnosti. Molio je crkvu da se okuplja oko ljubavi za Krista, da se žrtvuju jedni za druge te da čine sve bez mrmljanja i oklijevanja. Imajući to za primjer, zapamtimo sljedeće kada smo u iskušenju da dobacimo sarkastične dosjetke ili ponudimo uvid koji se ne traži od nas:

Crkva je Kristova nevjesta i zaslužuje naše poštovanje

Sačinjena je od slomljenih ljudi. Ne moramo se složiti sa svim, u biti možemo prozvati ponašanje koje se protivi Evanđelju, ali govorimo istinu u ljubavi i poniznosti Isusa. On je dao život za svoju nevjestu koju voli, stoga smatram da Mu znači na koji način govorimo o njoj.

Odbacite sve što nalikuje onom „mi“, a koji se u glavi suprotstavlja „njima“

Isus je iskreno i pouzdano govorio o istini onima koji su je izazvali svojim licemjerjem i legalizmom, a ipak je to radio bez da je ikoga izrugivao ili omalovažavao. On nije objesio otvorena pisma na gradska vrata, niti je javno izrugivao one koji su ga ispitivali. On ih je susreo s Pismom i samo- kontrolom. Njihova djela su ih učinila budalastima, a ne to da ih je Isus ismijavao s gomilom iza sebe.

Usmjerite se na ono što je dobro

Unutar četiri kratka poglavlja Filipljanima, Pavao 15 puta naređuje crkvi da se raduje. Zanimljivo je primijetiti kako je prilično manje zabrinut koji je razlog zašto su negativni, već je mnogo više zabrinut zbog toga što se mijenjaju.

Uvidjeti probleme je lagano. Slijedeći poziv Pavla da se usmjerimo na ono što je dobro, ugodno i vrijedno zahtijeva rad s namjerom te donosi novi život u naše odnose. Ako Bog odabire ne osvrtati se više na naš grijeh, onda i mi možemo odabrati ne usmjeravati se na stvari koje bismo željeli promijeniti u drugima, već početi voljeti ljude.

Kada postanemo suptilni cinici, naša mogućnost za rast postaje kržljava.

Otkrivanje mana koje se ne odnose na nas zahtijeva malenu ili gotovo nikakvu žrtvu. S druge strane, ispitivanje dubine naše slomljenosti zahtijeva ranjivost i rizik, koji sačinjavaju suštinu za naš rast.

Život u Isusu uključuje usmrćivanje samog sebe (Marko 8: 34-35). To je teško za prihvatiti kada se držimo činjenice da znamo više od drugih. Ali kada dođemo na mjesto ispunjeno milosti, naše oči se otvaraju za stvari za koje smo prije bili slijepi i počinjemo tražiti mjesta u našim srcima koja Bog želi dotaknuti. Ako smo prezaposleni pričajući o tome što sve drugi trebaju promijeniti, gubimo mogućnost da vidimo svoju osobnu potrebu za promjenom i tada ne rastemo, već ostajemo na istom mjestu.

Prvo molitva, zatim razgovor.

Pavao započinje svoju poslanicu Filipljanima govoreći kako zahvaljuje Bogu svaki put kada ih se sjeti. Ako slijedimo primjer Pavla na ovaj način, naše misli i riječi koje slijede će reflektirati Isusa.

Postoji vrijeme kada je najprikladnije dati obazriv kritički odgovor pun ljubavi. Ali prije nego što uskočimo s prijedlogom, trebali bismo pregledati naša srca i vidjeti što je najkorisnije, imajući snage ne reći ništa ako će to slomiti druge i udaljiti ih od Isusovog Evanđelja. Ono što govorimo ima težinu. Pažljivo odabirite.

Autorica: Cara Joyner; Prijevod: Antonela B.; Izvor: Relevantmagazine.com