najveća smetnja unutarnjem miru
Foto: Pixabay

Jedna je od najvećih smetnji unutarnjem miru s kojom se kršćanin susreće obična navika dijeljenja naših života na dva područja: sveto i svjetovno.

Ova su dva područja tako začeta da postoje međusobno odvojena; zbog toga su moralno i duhovno nespojiva. Budući da smo prijekim potrebama života prinuđeni uvijek prelaziti granicu između to dvoje, tamo-‘vamo, od jednog do drugog, naši su unutarnji životi skloni raspuknuti se, te tako živimo podijeljen umjesto jedinstven život.

Naš problem proizlazi iz činjenice da smo mi, koji slijedimo Krista, istovremeno nastanjeni u dva svijeta: u duhovnom i zemaljskom. Kao Adamova djeca, živimo naše živote na Zemlji podložni ograničenjima tijela, slabostima i bolestima koje baštini ljudska narav. Samo da bismo živjeli među ljudima potrebne su nam godine napornog truda, puno pažnje i brige prema stvarima ovoga svijeta. U oštrom kontrastu s tim stoji naš život u Duhu. Tu uživamo u drugoj i uzvišenijoj dimenziji života; djeca smo Božja, posjedujemo nebeski status i uživamo u intimnom zajedništvu s Kristom.

Sveto teži k tome da se naš cilj i život podijele na dva područja. Nesvjesno dolazimo do toga da prepoznajemo dvije grupe postupaka. Prva se izvodi osjećajem zadovoljstva i čvrstim uvjerenjem da su postupci koji spadaju u ovu grupu ugodni Bogu. To su sveta djela i često se tu misli na molitvu, čitanje Biblije, pjevanje Bogu, pohađanje bogoslužja i na ostala slična djela za koja se smatra da izviru izravno iz vjere. Mogu biti poznata po činjenici da nemaju izravan odnos s ovim svijetom i da uopće ne bi imala smisla ukoliko nam vjera ne bi pokazivala drugi svijet” …vječnu kuću na nebesima – koja nije sagrađena ljudskom rukom” (2 Kor 5, 1b).

Nasuprot ovim svetim djelima, stoje ona svjetovna. Ona uključuju sve obične aktivnosti u životu koje dijelimo s Adamovim sinovima i kćerima: jedenje, spavanje, rad brigu za potrebe tijela i obavljanje naših dosadnih, svakidašnjih i suhoparnih obveza ovdje na Zemlji. Često ih činimo nevoljko i s mnogo bojazni, ispričavajući se Bogu za ono što smatramo gubljenjem vremena i snage. Posljedica je toga da se većinu vremena osjećamo neugodno. Obične zadatke obavljamo s osjećajem duboke frustracije i sjetom govoreći samima sebi da dolaze bolji dani kada ćemo skinuti ovu zemaljsku čahuru i kada nas više neće brinuti stvari ovoga svijeta.

Ovo je stara antiteza o svetom i svjetovnom. Većina kršćana zarobljena je u njenoj zamci. Oni se nikako ne mogu na zadovoljavajući način smjestiti između zahtjeva ova dva svijeta. Pokušavaju hodati na tankom užetu, zategnutom između dva kraljevstva i ne nalaze mir ni u jednom. Njihova snaga je reducirana, njihova perspektiva zbrkana, a radost im je oduzeta.

Vjerujem da je ovakvo stanje stvari potpuno nepotrebno. Našli smo se u škripcu – dovoljno istinito – ali dilema nije stvarna. Nju je stvorio nesporazum. Antiteza o svetom i svjetovnom nema temelj u Novom zavjetu. Savršenije razumijevanje kršćanske istine će nas, bez sumnje, izbaviti od te dileme.

Primjer Isus Krist

Sam je Gospodin Isus Krist naš savršeni primjer, a on nije znao za podijeljen život. Na zemlji je, još od vremena dok je bio beba pa sve do križa, živio je u prisutnosti svoga Oca, bez zastranjivanja. Bog je prihvatio žrtvu cijelog njegovog života, nije pravio razliku između dva djela: “… jer ja uvijek činim što je njemu ugodno” (Iv 8, 29), bio je kratki sažetak njegovog života kao odnosa prema Ocu. Dok se kretao među ljudima, bio je postojan i spokojan. Pritisak i patnja koju je podnio izrasli su iz njegova položaja – Onoga koji nosi grijehe svijeta; oni nikada nisu bili rezultat moralne nesigurnosti ili duhovne neprilagođenosti.

Pavlovo ohrabrenje “sve činite na slavu Božju” više je od pobožnog idealizma. To je sastavni dio svetog otkrivenja i treba se prihvatiti kao sama Riječ Istine. Ono pred nama otvara mogućnost djelovati tako da svako djelo u našem životu doprinosi Božjoj slavi. Da ne bismo bili i previše bojažljivi uključiti sve, Pavao posebno spominje jelo i piće. Ovu skromnu privilegiju dijelimo sa životinjama koje nestaju. Ako se ta skromna životinjska djela mogu činiti tako da časte Boga, onda postaje teško zamisliti neko djelo koje to ne može.

Ta isposnička mržnja prema tijelu, koja je tako istaknuto prisutna u djelima izvjesnih ranih pisaca duhovnih materijala, u potpunosti je bez podrške u Riječi Božjoj. U Svetom pismu nalazi se obična skromnost, to je točno, ali nikada prividna čednost ili lažni osjećaji srama. Novi zavjet prihvaća, kao samo po sebi razumljivo, da je naš Gospodin u svom utjelovljenju na sebe uzeo stvarno ljudsko tijelo i nije učinjen nikakav napor da se okoliša u vezi valjanih posljedica takve činjenice. On je u tom tijelu živio ovdje, među ljudima, i nijednom nije učinio nesveto djelo. Njegova prisutnost u ljudskom tijelu zauvijek briše lošu predodžbu da u ljudskom tijelu postoji nešto suštinski i po prirodi neprijateljsko prema božanskom. Bog je stvorio naša tijela i mi ga ne vrijeđamo postavljajući odgovornost tamo gdje ona pripada. On se ne srami djela svojih vlastitih ruku.

Nastranost, zlouporaba i zlostavljanje ljudskih snaga, trebale bi nam dati razlog da se sramimo. Djela tijela učinjena u grijehu i suprotno naravi nikada ne mogu častiti Boga. Gdje god da ljudska volja uvodi moralnu opačinu, više nemamo naše nedužne i bezazlene sile onakve kakve ih je Bog stvorio; umjesto toga, imamo zlostavljanu i izopačenu stvar koja nikada ne može donijeti slavu svom Stvoritelju.

Međutim, pretpostavimo da nastranost i zlostavljanje nisu prisutni. Hajdemo razmišljati o kršćaninu, vjerniku u čijem su životu na djelu bila dva čuda: pokajanje i ponovno rođenje. On sada živi prema Božjoj volji, onako kako je shvaća iz pisane Riječi. Za jednog takvog čovjeka može se reći da svako djelo u njegovu životu jest, ili može biti, jednako istinski sveto kako molitva, krštenje ili Gospodnja večera: to ne znači da se sva djela umanjuju na mrtvi nivo, ve da se svako djelo uzvisuje u živo kraljevstvo i pretvara cijeli život u svetu stvarnost (sakrament).

Ako je sakrament vanjski izraz unutarnje milosti, onda ne trebamo oklijevati da prihvatimo gore navedene teze. Jednim činom posvećenja cijelog našeg bića Bogu, možemo učiniti da svaki sljedeći čin bude izraz tog posvećenja. Ne trebamo se sramiti našeg tijela – sluge od krvi i mesa koji nas nosi kroz život – ne više nego što se Isus sramio ponizne životinje na kojoj je jahao u Jeruzalem. “Gospodinu trebaju” (Mt 21, 3) može se vrlo dobro primijeniti na naša smrtna tijela. Ako Krist prebiva u nama, možemo na sebi nositi Gospoda slave, kao što je to učinila malena životinja u starim vremenima i time dala priliku mnoštvu klicati: “Hosana na nebu” (Mt 21, 9).

Nije dovoljno vidjeti ovu istinu. Da bismo pobjegli od napora dileme sveto – svjetovno, istina mora “teći kroz naše vene” i uvjetovati složenost naših misli. Življenje na slavu Božju moramo ostvarivati istinski i odlučno. Smisao njegovog čudesnog značenja počet će nas obuzimati u meditaciji nad ovom istinom, razgovoru o njoj s Bogom u molitvi i njegovo često pozivanje u naše misli dok se krećemo među ljudima. Stara, bolna dvoličnost ”srozat” će se pred spokojnim jedinstvom života. Spoznaja da smo cijelim bićem Božji, da nas je on prihvatio u cijelosti i da ništa nije odbacio, ujedinit će naše unutarnje živote i sve nam učiniti svetim.

Ovo i nije baš sve. Navike kojih smo se dugo držali, ne umiru tako lako. Trebat će inteligentna misao i vrlo mnogo bogobojazne molitve da bi se potpuno pobjeglo od psihologije sveto – svjetovno. Na primjer, za prosječnog kršćanina može biti teško ući u bit ideje da njegovi svakodnevni napori mogu biti učinjeni kao djela obožavanja prihvatljiva Bogu po Isusu Kristu. Stara antiteza će ponekad iskrsnuti negdje u posljednjim mislima u njegovoj glavi da bi, na taj način, ometala mir njegovog uma. Ona će biti tu: u taksiju ili za stolom ili na polju – podsjetit će kršćanina da bolji dio svoga dana posvećuje činjenju stvari ovoga svijeta, a da obavezama vezanim za vjeru dodjeljuje samo ”tričavi” djelić svoga vremena. I, ukoliko se ne povede velika briga, ovo će stvoriti pomutnju i u srce unijeti obeshrabrenje i težinu.

S ovim se možemo uspješno suočiti samo ukoliko prakticiramo agresivnu vjeru. Moramo Bogu ponuditi sva naša djela i vjerovati da ih on prihvaća; zatim se čvrsto držati tog položaja i uvijek inzistirati na tome da svako djelo, u svakom satu dana i noći, bude uključeno u to prakticiranje. U vrijeme naše osobne molitve, trebamo stalno podsjećati Boga da svako svoje djelo namjeravamo činiti na njegovu slavu; potom to vrijeme moramo dopunjavati tisućama molitava u mislima dok budemo obavljali svakodnevne i uobičajene poslove. Izradimo takvu finu umjetnost da je svaki naš rad svećeničko služenje. Vjerujmo da se Bog nalazi u svim našim jednostavnim djelima i učimo se kako da ga pronađemo u njima.

Antiteza

Popratna pojava greške o kojoj smo raspravljali jest antiteza o svetom i svjetovnom primijenjena na mjesta. Nimalo ne začuđuje činjenica da možemo čitati Novi zavjet i još uvijek vjerovati u to da neka mjesta imaju urođenu svetost koja ih razlikuje od drugih. Ova je greška toliko raširena da se čovjek osjeća potpuno sam kada se želi boriti protiv nje: djelovala je poput boje, bojajući razmišljanja religioznih osoba, a obojila im je i oči tako da je gotovo nemoguće otkriti njenu prijevarnost. Uz suprotstavljanje u lice svakom novozavjetnom učenju, to se govori i pjeva kroz vjekove i prihvaćeno je kao dio kršćanske poruke, što definitivno nije. Koliko seže moje znanje, samo su Kvekeri imali moć zapažanja uvidjeti grešku i hrabrost da je izvrgnu.

Evo činjenica, onakvih kakve ih ja vidim. Izrael je boravio u Egiptu četiri stotine godina okružen krajnjim idolopoklonstvom. Konačno su, Mojsijevom rukom izvedeni iz Egipta, krenuli prema Obećanoj Zemlji. Sama ideja o svetosti za njih je bila izgubljena. Da bi ovo ispravio, Bog je počeo od dna. Prebivao je u oblaku i vatri, a kasnije, kada je izgrađen Šator sastanka, prebivao je u vatrenoj manifestaciji u Svetinji nad svetinjama. Učeći ih da razlikuju nebrojene stvari, Bog je učio narod Izraela da luči sveto od nesvetog. Postojali su sveti dani, svete posude, svete odore; postojala su pranja, žrtve, prinosi raznih vrsta. Pomoću ovih sredstava, narod je naučio da je Bog svet. To je bilo ono čemu ih je On učio, a ne svetost stvari ili mjesta. Lekcija koju su morali naučiti, bila je Jahvina svetost.

Novi zavjet

Onda je došao veliki dan kada se pojavio Krist. Odmah je počeo govoriti: “Čuli ste da je rečeno starima …A ja vam kažem…” (Mt 5, 21-22)

Starozavjetno školovanje bilo je gotovo. Kad je Krist umro na križu, hramski se zastor razderao od vrha do dna. Svetinja nad svetinjama bila je otvorena za svakoga tko bi ušao u vjeri. Upamćene su Kristove riječi: “…dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu… Ali dolazi čas – i već je tu – kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini.” (Iv 4, 21, 23-24)

Nedugo nakon toga, Pavao je podigao glas slobode i proglasio sve meso čistim, svaki dan svetim, sva mjesta posvećenima i svako djelo prihvatljivim za Boga. Svetost vremena i mjesta, slabo svjetlo neophodno za obrazovanje rase, nestali su pred punim suncem duhovnog obožavanja.

To, na primjer, ne znači da je sve što činimo jednako važno svemu ostalom što činimo ili možemo činiti. Jedan postupak u životu dobrog čovjeka može se po značaju uvelike razlikovati od drugog. Pavlovo šivanje šatora nije bilo jednako njegovom pisanju Poslanice Rimljanima, ali oba djela bila su prihvaćena od Boga i oba su bila istinska djela slavljenja. Sigurno da je važnije voditi dušu Kristu, nego saditi vrt, ali sađenje vrta može biti isto tako sveto djelo kao i zadobivanje duše.

Ponovo, to ne znači da je svaki čovjek jednako koristan kao i onaj drugi. U Kristovu se tijelu darovi razlikuju.

“Laik” nikada ne treba razmišljati o svom skromnijem zadatku kao o manje vrijednom od svećeničkog. Neka svaki čovjek ostane u onom u čemu je bio kada je pozvan i njegov će rad biti jednako svet kao i djelo službe. Neće ono što čovjek čini odrediti je li njegov rad svet ili svjetovan, nego razlog zbog kojega to radi. Motiv je sve. Neka čovjek posveti Boga u svome srcu i nakon toga neće moći učiniti nikakvo obično djelo. Sve što on čini dobro je i prihvatljivo Bogu po Isusu Kristu. Za takvog će čovjeka samo življenje biti sveto i cijeli svijet svetište. Cijeli će njegov život biti svećenička posvećujuća služba. Dok obavlja svoje, nikada tako jednostavne zadatke, čut će glas serafina koji govore: “Svet! Svet! Svet Jahve nad vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove” (Iz 6, 3).

Autor: A.W. Tozer