Na večer 31. kolovoza 2025., dok je sat pokazivao 23:47, tišinu istočnog Afganistana probudio je snažan potres magnitude 6,0. U samo nekoliko sekundi životi tisuća ljudi zauvijek su promijenjeni. Kuće, sela i čitave obitelji našli su se zatrpani pod ruševinama.
Epicentar je bio na granici s Pakistanom, a najteže su stradale provincije Kunar i Nangarhar. U prvim satima broj poginulih popeo se na 800, a vrlo brzo i na preko 1.100.
Ljudi koji su se pripremali za san probudili su se usred kaosa, dok su njihove kuće od blata i gline – građene za svakodnevicu, a ne za katastrofe – jednostavno nestale pod silinom tla.
Katastrofa bez presedana
Potres se osjetio sve do Kabula i Islamabada, gotovo 200 kilometara dalje. No najveću tragediju pretrpjela su mala planinska sela, odsječena od svijeta. Putevi su zatrpani klizištima i stijenama, a rijeke su se izlile stvarajući dodatne poplave.
Bolnice, ionako nedovoljno opremljene, vrlo brzo su bile pretrpane ozlijeđenima. Liječnici i medicinsko osoblje borili su se s nedostatkom kreveta, lijekova i osnovnih zaliha.
Helikopteri su postali jedini način da se dođe do pojedinih dolina i da se najteže ranjeni evakuiraju. No mnogi su ostali zarobljeni, čekajući spas uz ruševine svojih domova. Taliban je pozvao svijet da pomogne, naglašavajući kako iza statistike stoje stvarni ljudi – očevi, majke, djeca i prijatelji – čiji su životi ugašeni u nekoliko sekundi.
Krhkost ljudskog života
Ova tragedija podsjeća nas na nešto što često zaboravljamo – ljudski život je iznimno krhak. Ljudi koji su tog dana radili, molili se, razgovarali s obitelji ili se spremali na počinak, nisu mogli ni slutiti da će u manje od minute izgubiti sve.
Biblija nas podsjeća da je čovjek poput daha, poput pare koja se pojavi na kratko pa nestane (Jak 4,14). Naši planovi za sutra – posao, obitelj, odmor – mogu nestati u trenutku. Potres u Afganistanu stoga nije samo geološki događaj, nego i duhovni podsjetnik da ništa u ovom svijetu nije trajno.
Biblijski pogled na potrese i nevolje
Isus je u Evanđelju po Mateju (24,6-8) govorio da će u posljednjim vremenima dolaziti ratovi, bolesti i potresi po raznim mjestima. Sve su to „početci muka“. Apostol Pavao dodaje u Poslanici Rimljanima (8,22) da „sve stvorenje uzdiše i muči se sve do sada“. Cijela Zemlja pokazuje znakove lomljivosti i iščekuje konačno otkupljenje.
Ovi znakovi ne bi nas trebali samo zastrašiti, nego probuditi. Mojsije je molio: „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce“ (Ps 90,12). To znači da trebamo živjeti svjesni da nemamo beskonačno mnogo vremena.
Dan spasenja je danas
Koliko puta ljudi govore: „Jednog dana ozbiljno ću se posvetiti Bogu, jednog dana ću živjeti onako kako trebam.“ No Biblija jasno kaže: „Evo, sada je vrijeme milosti, evo, sada je dan spasenja“ (2 Kor 6,2). Nitko od nas ne zna hoće li dočekati sutra. Zato današnji dan treba iskoristiti za obraćenje, pomirenje s Bogom i bližnjima, i za življenje života u vjeri.
Kada čujemo vijesti o patnjama drugih, ne smijemo ostati ravnodušni. Kršćani su pozvani moliti za sve ljude, za one na vlasti, i za one koji pate (1 Tim 2,1-2). Molitva nije beskoristan čin, nego sudjelovanje u Božjem djelu. Dok se molimo za Afganistan, podsjećamo se i na vlastitu ovisnost o Božjoj milosti.
Postoji nada
Ipak, u svim ovim teškim istinama postoji nada. Iako nam sutra na zemlji nije zajamčeno, vjernicima je zajamčena vječnost s Kristom. Apostol Pavao u 1 Solunjanima 4,16-17 piše da će Krist doći, mrtvi u Njemu uskrsnuti, a oni koji su živi biti uzeti k Njemu. To je sigurnost koja nadilazi svaku zemaljsku tragediju.
U Otkrivenju 21,4 stoji: „On će otrti svaku suzu s očiju njihovih, i smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti.“ To je obećanje na kojem stoji naša vjera.
Nek nam se bog smiluje