Nije ni čudo da smo loši u braku u ovakvoj kulturi.
Loši smo jer ne razumijemo brak, a ne razumijemo ga zato što ne razumijemo ljubav. Ne možete izgraditi dugotrajan brak ako je sve što znate o ljubavi ono što ste čuli iz pjesme Eda Sheerana. To je kao da pokušavate izgraditi auto a mislite da se motori pokreću na magični prah. A to je ono kako mnogi od nas vide brak. Smatramo da ga pokreće neka intenzivna i mistična emocionalna sila, sila koju neprecizno zovemo „ljubav“, a čim nam ponestane ovog magičnog kozmičkog goriva, sve što možemo je poslati ga na smetlište i pronaći novi model.
Ovakav je pogled na život popularan u našem društvu jer uklanja svu odgovornost i krivnju s pojedinca. Brak se prikazuje kao pasivan pothvat kojeg utemeljuju i razaraju sile koje su van naše kontrole. Ljubav je nešto što nas „obuzme“ kao kakvo nevrijeme, i iz koje „izađemo“ kao iz kakve loše vožnje, i nema puno toga što možemo učiniti. „Te se stvari događaju“ često kažemo. Ups, oženjen sam. Ups, imam ljubavnicu. Ups, rastavljen sam. Ups, opet sam oženjen. Ups, opet sam rastavljen. Ups, usamljen sam i izoliran i svi ljudi koje znam preziru me. Ups!
No stvarnost je ova: to su bile naše odluke, svaki korak tog puta, i stanje u koje smo upali i iz kojeg smo izašli nije prava ljubav. Prava je ljubav rezultat slobodne volje. Odluke. Svjesne aktivnosti. To je nešto što činite i živite. Ljubav je izbor, i ako ju se štiti i njeguje, ona raste. Ljubav je isto tako truditi se. Ljubav je sve ono što je sveti Pavao opisao u Prvoj poslanici Korinćanima, a pogotovo u Efežanima 5 gdje stoji: „Muževi, ljubite svoje žene, kao što je i Krist ljubio crkvu i sebe samoga predao za nju. Da je posveti, očistivši je kupelju vodenom u riječi.“ Ljubav je umrtvljenje ega. Ljubav je mnogo toga, i ništa od toga ne događa se slučajno.
Čak i ljudi koji ovo razumiju ponekad govore o ljubavi na zbunjujuć način. Oženjeni će par možda opisati trenutak kada „su se zaljubili“ u ranim fazama njihove veze, puno prije nego su odlučili stati pred oltar. Oni će možda i tvrditi da je to bila „ljubav na prvi pogled“. To je sve fini materijal za neki ljubavni roman. No, činjenica je – niste se zaljubili u svoju suprugu čim ste ju ugledali. Pomislili ste da je zgodna, vjerojatno, no to nije ista stvar.
Sa sigurnošću sada mogu reći da volim svoju suprugu. Isto tako mogu reći da ju nisam volio tjedan nakon što sam ju upoznao. A sigurno ju nisam volio istoga trenutka kada sam ju upoznao. Mislio sam da je prekrasna. Svašta mi se na njoj sviđalo, ali ljubav? Ne, kako sam mogao voljeti ju? Nisam ju ni poznavao. Nisam joj ništa obećao niti sam joj se posvetio. Nisam dijelio život s njom. Nisam s njom zapravo ništa dijelio osim eventualno nekog sendviča. Istina, volio sam ju kao dijete Božje, na isti način na koji sam obvezan voljeti cijelo čovječanstvo, no nisam ju volio na način na koji ju sada volim. Nisam mogao. Ta ljubav, koju imamo sada, određena je obvezom, žrtvom i posvetom, i ništa od toga nije prisutno kada s nekim samo hodate.
Bilo bi preciznije reći da sam bio zanesen njome, kada smo se prvi puta upoznali. Bila je to intenzivna, uglavnom sebična navezanost. Nisam namjerno bio sebičan, samo sam se dobro osjećao oko nje i nastojao sam što više biti uz nju. To je ono što najviše volim oko ove faze: osjećaje koje mi je ona uzrokovala. Nisam ju „volio“ zbog nje same, nego zbog sebe. Mislim da svaka veza ovako započinje, no ne može opstati ako se ovako nastavi.
Ironično, ljudi se često na ovaj dio veze referiraju kao na „ljubavnu fazu“ no to je najgori mogući način za opisati. Ova faza, taj snažan emocionalni val kojeg osjećate na početku veze, trebao bi biti gorivo koje vas gura prema oltaru. To nije sama ljubav, no daje poticaj i energiju da se tamo stigne. To je poput mlaza rakete koji su tjera u svemir. Kada bih išta znao o astrofizici proširio bih usporedbu, no shvaćate što želim reći. Ta zanesenost koju osjećate prema svojoj djevojci sama po sebi nema neku vrijednost ili značenje, to je samo poticaj prema nečemu.
Problem s našom kulturom je taj da parovi osjećaju ovaj potisak, no s njime nigdje ne dospiju. Svi imaju tu emocionalnu energiju, to gorivo, no boje se uputiti se na putovanje u nepoznato. Ili čekaju dok se ne istroše i onda, po navici, nakon godina življenja skupa, konačno se ožene. Postoji razlog zašto takve veze uglavnom završe rastavom. Takozvana „faza zaljubljenosti“, koja zapravo nema ništa s ljubavlju, odavno je umrla, i nije se razvila u pravu ljubav zato što prava ljubav zahtjeva obvezu, a oni su predugo čekali da se prihvate te obvezanosti. Stoga su godinama živjeli skupa bez neke emocionalne navezanosti, i bez ljubavi, prije nego su stupili pred oltar. To nije dobar način da se takvo nešto započne.
Češće je, naravno, da ljudi ostanu skupa dok ta zanesenost traje. Na taj način dolazite do generacija 20 i 30-godišnjaka koji nikada nisu bili oženjeni a misle da su imali bogatu i duboku „ljubav“ s 19 različitih ljudi. Oni zapravo nikoga nikada nisu voljeli. Oni su samo osjetili nalet entuzijazma ponovno i ponovno. Puno su puta zapali u tu zanesenost, no nikada nisu odlučili voljeti.
To je posebnost bračne ljubavi – ona je voljna i konačna, no ona isto tako zahtjeva i hrabrost i odvažnost, jer ju ne možete potpuno iskusiti sve dok se zapravo ne oženite. Na oltaru ne kažete volite li i jeste li voljeli svoga zaručnika, nego izjavljujete da hoćete voljeti. Vi birate ljubav, točno u tom trenutku, unatoč tome što stupate u nepoznanicu. Naposljetku, čak i ako ste hodali nekoliko godina prije stupanja u brak, što je nešto što ne preporučujem, i dalje nećete poznavati svojeg budućeg supružnika kao što biste ga poznavali da ste s njime 5, 10, 15 ili 20 godina u braku. Poznajete ih samo kao posebnu osobu, ne kao osobu s kojom ste se ujedinili do smrti. Ipak, odlučili ste voljeti, i zauvijek ste navezani na tu odluku. To je velika moć i misterija ovog sakramenta.
Zato ne bih rekao da sam se ikada „zaljubio“ u svoju suprugu. Ono što našu ljubav čini plodonosnom je upravo to što nismo upali ni u što. Mi smo dali obećanja, održali ih, izgradili ih, utemeljili i borili se za njih. Mnogo je glagola koji se mogu koristiti no ništa od toga nije bilo slučajno. Čovjek se slučajno nađe u nečemu ako je smotan ili nije imao sreće. To nije način kojim se utemeljuje i održava bračna ljubav, Bogu hvala. Naša ljubav nije nepažljiva slučajnost ili produkt sreće. Ona je puno više od toga.
Ovo je poglavito važno znati oženjenim parovima zato što, iako moja supruga i ja nismo ovo doživjeli, mnogi parovi koji su skupa i dulje od nas iskusili su periode emocionalne suhoće koja se odužila i previše. U ovom razdoblju osjećali su malo privlačnosti i afekcije, no i dalje su voljeli. Nisu imali nikakve emocionalne koristi od toga što su skupa no i dalje su imali ljubav. Voljeli su se zato što su znali da je ljubav čin posvete i obveze, i nisu odustali od svoje dužnosti i obećanja samo zato što nisu imali leptiriće u trbuhu.
Mnogim se ljudima danas čini skandalozno da par ostaje skupa čak i kada im se osjećaji na neko vrijeme ohlade. Ne razumijemo taj nivo vjernosti i žrtve zato što imamo percepciju o romantičnoj vezi kao o usluzi osobnog zadovoljstva. Mi „volimo“ jedno drugo onoliko dugo koliko dobivamo neki oblik ugode od toga. Kada to nestane, nestanemo i mi. Naša ljubav u braku nije ništa stvarnija ni dublja nakon što stupimo u brak. Mi „volimo“ svoje supružnike na isti način na koji smo „voljeli“ osobu koja nam je bila pratnja na maturalnoj zabavi.
Neminovno je da ćemo onda braku pristupati kao hormonalni tinejdžeri, i da ćemo te periode emocionalne suhoće vidjeti kao da „više nismo zaljubljeni“. Tada se nećemo boriti za svoj brak i nećemo ostati posvećeni svojoj supruzi zato što smatramo da je cijela poanta veze u emocionalnoj ugodi koju nam pruža. Sada kada toga nema, ne znamo zašto, ne možemo ništa učiniti. Potpuno smo bespomoćni. Ljubav nam je bila poput magičnog vilenjaka koji je s nama bio neko vrijeme i zatim je otišao, a sve što mi možemo jest mahati mu. „Maši našoj ljubavi dok odlazi, draga. Oh, vrijeme je za rastavu.“
Naravno to i mentalno odvodi do brzih preljuba. Ako se ljubav samo „dogodi“ tko kaže da se ona neće „dogoditi“ s vašim radnim kolegom ili s nekim koga upoznate u teretani? A ako je to što se dogodi prava ljubav, a ne samo privremena zanesenost, zar ne biste tada trebali biti s tom osobom? Pa vi nju ionako volite! To je sudbina! To što se to dogodilo baš nakon što ste se vi već oženili drugom osobom sasvim je nesretan slučaj s kojim se može suočiti kasnije. Ako ova „ljubav“ znači raspad vaše trenutne obitelji tada to treba i učiniti, čak i tu navodnu „ljubav“. Djeca će razumjeti!
Što se tiče djece, evo pitanje za one koji misle da više nisu „zaljubljeni“ u svojeg supružnika: što s vašom djecom? Možete li se odljubiti od njih? Što ako se i to dogodi? Biste li rekli svojoj kćerkici: „Žao mi je, ne osjećam više ljubav, nema je. Zovem agenciju za posvojenje“?
Ne, većina nas bi se složila da bi takvo nešto bilo strašno. Čak i ako ne osjećate neku pretjeranu afekciju prema svojoj djeci u nekom trenutku, a svaki je roditelj i to iskusio, i dalje ih volite i razumijete da imate dužnost prema njima. Sva poštena ljudska bića razumiju da ne možete napustiti svoju djecu samo zato što imate neke neugodne osjećaje glede roditeljstva. Zašto onda ne razumijemo to i kada je u pitanju brak? Zašto svoju djecu volimo bez obzira na sve, a osobi kojoj smo javno izrazili ljubav postavljamo niz uvjeta koji bi trebali sačinjavati „pravu“ ljubav?
Što se mene tiče, znam da svoju ljubav dugujem svojoj djeci i supruzi, no nitko ju nije zaslužio više od moje supruge. Njen sam dužnik. Obećao sam joj svoju ljubavi i pozvan sam to ispuniti. Istina, sada je to lako. Ona je predivna osoba u potpunosti, pa moj dio nagodbe nije težak. No kada bi to bili uvjeti i moje ljubavi, kada bih ju volio samo dok me može oboriti s nogu svojom ljepotom i pojavom, tada ju uopće ne bih volio. Ja bih bio plaćenik koji je u poslu samo dok ima profita. To je uobičajen pristup u poslu, no to jednostavno nije način na koji brak treba funkcionirati.
Autor: Matt Walsh; Prijevod: Mislav U.; Izvor: TheBlaze.com
