Od 30 000 protestantskih denominacija, koja je istinska Božja Crkva?

S ciljem suprotstavljanja protestantizmu i Sola Scripturi, Rimokatolici će često sarkastično postaviti pitanje da ako mi slijedimo samo ono što kaže Biblija, a ne crkvena tradicija, koja onda od 30 000 i više, protestantskih denominacija ima najtočniju interpretaciju?

Rasprava se u suštini sastoji u tome da, otkad je Reformacija rezultirala tisućama denominacija/divizija unutar kršćanstva, što zasigurno nije bila Božja volja, Sola Scriptura mora biti nevažeća te je Bog morao odrediti nepogrešivog interpretatora Pisma; i to je Rimokatolička Crkva, prva prava, istinska Božja Crkva.

Argument o 30 000 denominacija pada u vodu u nekoliko točaka. Kao prvo, ne postoji 30 000 protestantskih denominacija. Čak i u okviru najliberalnije definicije toga što predstavlja denominaciju, ne postoji ni približno 30 000 protestantskih denominacija.

Jedini način na koji bismo mogli nabrojati 30 000 istih je da svako manje odcjepljenje promatramo kao potpuno drugačiju denominaciju. Nadalje, velika većina protestantskih kršćana pripada jednoj od tek nekoliko najčešćih protestantskih denominacija; npr: Baptistima, Luteranima, Metodistima, Presbiterijancima, Pentekostalcima itd. Nesumnjivo je žalosno što postoji mnogo denominacija, ali argument o 30 000 protestantskih denominacija je ekstremno preuveličavanje realnosti divizija unutar protestantizma.

Drugo, čak da izvorno i postoji 30 000 protestantskih denominacija, jedna stvar s kojom se slažu sve protestantske denominacije je da Rimokatolička Crkva nije jedina „prava Božja crkva“. Protestantske denominacije su jednoglasne u odbacivanju papinstva, vrhovne vlasti Rima, molitve svecima/Mariji, klanjanja svecima/Mariji, pretvorbe, čistilišta, i većine drugih rimokatoličkih dogmi. Sola Scriptura vodila je sve protestantske denominacije do istog zaključka –Biblija ne uči mnoge stvari koje Rimokatolici prakticiraju, tj. vjeruju u iste.

Nadalje, neovisno o neslaganju sa Rimokatoličanstvom, protestantske divizije se više slažu, nego što se ne slažu oko određenih stvari. Većina istih formirana je zbog neesencijalne doktrine, što je sporedna stvar, oko koje kršćani ni ne raspravljaju. Kao primjer, Pentekostalci su se odvojili od ostalih denominacija prvenstveno iz razloga vezanih uz govor u jezicima. Dok govor u jezicima može biti važan predmet rasprave u kršćanskom životu, nema šanse da bi isti mogao određivati autentičnost vjere u Krista.

Treće, ne postoji nepogrešiv interpretator Pisma, a ne postoji niti potreba za takvim. Ne postoji nepogrešiva denominacija ili crkva. Čak i nakon priznavanja Krista kao Spasitelja, svi smo i dalje „zaraženi“ grijehom. Svi činimo pogreške. Niti jedna denominacija/crkva nema apsolutno točnu doktrinu za pojedine probleme. Ključ je ovo – sve su važnosti vjere jasno sadržane u Božjoj Riječi. Mi ne trebamo nepogrešivog interpretatora ili pak 2000 godina dugu crkvenu tradiciju da bismo se uvjerili da postoji samo jedan Bog koji postoji u 3 Osobe, da je Isus umro za naše grijehe i uskrsnuo od mrtvih, da je Isus jedan jedini put do spasenja, da spasenje primamo milošću putem vjere, da postoji vječni raj koji čeka sve one koji vjeruju u Krista i vječni pakao za one koji Ga odbacuju.

Glavne istine koje čovjek mora znati i razumijeti su apsolutno i potpuno jasno izrečene u Pismu. Čak i što se tiče onog neesencijalnog, da se Sola Scriptura dosljedno primjenjuje, i dalje bi postojala jednoglasnost. Problem je u tome što je jako teško savršeno i potpuno primijeniti Sola Scripturu kad naša odstupanja, pogreške, preferencije i tradicije često stoje na putu. Činjenica da postoji mnogo različitih denominacija nije argument protiv Sola Scripture. To je samo dokaz da svi mi propuštamo istinski dopustiti Božjoj Riječi da potpuno oblikuje naša uvjerenja, prakticiranja i tradiciju.

Izvor: Gotquestions.org; Prijevod: Suzana Z.