Možda se ovaj naslov nekome može činiti pretjeranim, jer kako nešto što ima u sebi naziv „evanđelje“ može biti opasno? No promotrimo stvari malo dublje…. Na površini može se činiti da se evanđelje prosperiteta bavi pitanjem novca, zdravlja i prosperiteta općenito. I uistinu, tko bi mogao nešto imati protiv novca, zdravlja i životnog prosperiteta?
Novac nam je potreban za svakodnevni život, zdravlje naših tijela omogućuje nam da živimo ovaj život, a prosperitet i sreća koja ga prati nikome ne bi trebalo biti ništa odbojno. Međutim evanđelje prosperiteta ima svoje određeno ishodište i problematičnu teologiju koja seže puno dublje od gore navedenih stvari.
Ishodište evanđelja prosperiteta
Evanđelja prosperiteta nije nešto što je nastalo preko noći nego je rezultat nekoliko čimbenika. Prvi čimbenik je svakako E. W. Kenyon koji je početkom 20. st. najvjerojatnije uveo i proširio utjecaj Nove misli (New Thought) unutar pentekostnog pokreta. Ova teza je ponešto sporna jer postoje grupe istraživača i teologa koji dokazuju ili pobijaju ispravnost ove tvrdnje. Nova misao je pokret koji se djelomično razvio pod utjecajem Kršćanske znanosti (Christian Science). Kršćanska znanost je pokret koji je naučavao kako je Isus došao spasiti svijet, ne kroz svoje božanstvo već pokazujući ljudima kako da ispravno misle. Isus je ovu zemlju smatrao iluzornim materijalnim područjem („realm“) koje navodi ljudske umove na razna pogrešna razmišljanja. Kršćanska znanost je nijekala realnost bolesti pa čak i smrti tvrdeći da patnjaproizlazi iz pogrešnog razmišljanja. Shodno tome, vjernici se moraju riješiti tih pogrešnih predodžbi koje sprječavaju mentalnu i fizičku obnovu. No nisu svi bili spremni nazvati materiju iluzijom, i ta razlika došla je do izražaja u pokretu Nova misao kojeg su karakterizirale sljedeće postavke – visoka antropologija, nadređenost duhovne stvarnosti materijalnoj i snaga pozitivnog razmišljanja:
- Prvo, između Boga i čovječanstva postoji jedinstvo, a odvajanje od Boga je samo stvar stupnja ili razine. Shodno tome, na čovjeka i njegove sposobnosti se gleda pozitivno. „Spasenje“ nije događaj kojeg je Bog ostvario „odozgo“, nego je to čin izvlačenja i oslobađanja potencijala kojeg ljudi nose u sebi;
- Drugo, na svijet se gleda kao na misao, a ne materiju. Duhovni svijet predstavlja apsolutnu realnost, dok je ovaj svijet predstavlja projekciju ljudskog uma. No za razliku od Kršćanske znanosti, Nova misao nije nijekala realnost materije, već ju je smatrala uvjetovanom i ovisnom o ljudskom umu;
- Treće, poput Boga, ljudi posjeduju moć stvaranja snagom svojih misli. Ljudi oblikuju svoj svijet svojim razmišljanjem baš kao što je Bog oblikovao svijet koristeći svoju misao. Pozitivne misli stvaraju pozitivne okolnosti, a negativne, negativne okolnosti.
Drugi čimbenik je pentekostalni pokret koji je sa svojim naglaskom na vjeru, darove Duha, čuda, znakove i ozdravljenja bio plodno tlo za širenje Nove misli. To ne znači da je pentekostalni pokret proizveo ideju evanđelja prosperiteta ili da bio u krivu naglašavajući nadnaravnu dimenziju Božjeg djelovanja sadakoja se najčešće očitovala u nadnaravnim ozdravljenjima, ali je postojala stanovita otvorenost i preklapanje unutar pentekostalnog pokreta s onime što je naučavao Kenyon. Kenyonovo učenje prihvaća William H. Durham, a to pak dovodi do prve podjele među pentekostalcima. O čemu se točno radi? Durham je pod utjecajem Kenyona zagovarao učenje o Kristovom završenom djelu („finished work of Christ“) naučavajući da vjernici u trenutku spasenja ne primaju samo oproštenje grijeha, nego i unutarnju promjenu – posvećenje. Bog se u trenutku spasenja osobe ne obračunava samo s njegovim grijesima nudeći mu oprost, nego i sa samom naravi grijeha. Spasenje znači promjenu naravi, što znači da stara grešna narav osobe u trenutku spasenja biva razapeta s Kristom tako što osoba vjerom prisvaja (appropriate) prihvaća blagodati Kristovog završenog djela. Shodno tome, jednom kada je uklonjen grijeh, nema zapreke da se punina Božjih blagoslova očituje u vjernikovom životusada i ovdje, čak i prije Kristovog drugog dolaska.
Treći čimbenik je američka kultura usmjerena na potragu za srećom i ekonomski prosperitet koji se javlja 1950-ih nakon 2. Svjetskog rata. To se razdoblje također naziva početkom „zlatnog doba“. Zanimljivo je da se evanđelje prosperiteta nije javilo u Africi, Aziji, istočnoj Europi ili Južnoj Americi (tamo se javila „teologija oslobođenja“)tj. u ekonomski siromašnijim područjima svijeta, nego u razdoblju zlatnog doba Sjeverne Amerike. Nije li to još jedan slučaj kada kultura svijeta ulazi u kršćanstvo, nanovo tumači Božje istine i daje im drukčije značenje? Umjesto da kršćanstvo utječe na svijet, ovo je još jedan slučaj kada je svijet utjecao na kršćanstvo, i od tada u kršćanstvu postoji evanđelje prosperiteta koje sve više zahvaća evanđeosko kršćanstvo i poprima neke nove izričaje.[1]
Osnovna problematika evanđelja prosperiteta
Osnovni problem evanđelja prosperiteta nije učenje o tome kako Bog želi da sva njegova djeca budu zdrava i bogata (iako je i to samo po sebi problematična izjava), već kristologija i antropologija. Srž problema leži u tome što se Bog počovječuje, a čovjek se divinizira. Krist se počovječuje kroz teoriju kenoze i tvrdnjom kako se Isus nanovo rodio, a s druge strane vjernike se implicitno uzdiže na razinu Boga kroz naučavanje da su vjernici nemaju više grešnu narav te im se pripisuje sposobnost stvaranja realnosti vjerom. Počevši od E. W. Kenyona, nastavljajući se po Kennethu Haginu i Kennethu Copelandu, a danas i preko Benny Hinna, Joyce Meyer i Billa Johnsona, Paule White i drugih, proteže se učenje o tome kako je Krist lišio sebe svoga božanstva (teorija kenoze), bio je samo čovjek, umro je duhovno[2], a onda i fizički na križu, da bi u pakao sišao samo kao čovjek gdje je poprimio sotonski narav (bio je „nanovo rođen“ (!!!) od sotone) da bi ga Bog uskrisio i tako pobijedio sotonu.
No zašto je bitno zastupnicima evanđelja prosperiteta ustrajavati na ovakvom učenju? Zašto je važno da se Isus lišio svoga božanstva na ovaj ili onaj način? Zato jer time Isus postaje čovjek poput nas, njegov životni stil djelovanja u nadnaravnom (čuda i znakovi, kontrola prirode poput stišavanja oluje[3]) naša obaveza, a sve ono što pripada Kristu (autoritet, vlast, bogatstva, svi blagoslovi itd.) naše pravo. Dakle, budući da se Isus u svemu identificirao s nama i postao poput, nas, identifikacija vrijedi i u drugome smjeru. Pa će tako Kenneth Hagin (1977, 8) reći kako je svaki nanovorođeni vjernik inkarnacija Isusa iz Nazareta, a na drugom mjestu izjavljuje da svaki vjernik ne razumije da je novorođenje stvarna inkarnacija te da su vjernici jednako Božji sinovi ikćeri kao što je to Isus. Također, tumačeći 2 Korinćanima 6,15 kaže: “Finally, the believer is called ‘Christ’ and the unbeliever is called ‘Belial.’ That’s who we are; we’re Christ! Jesus is the Head and we are the Body of Christ”.
Ovome duetu zabluda pridružuje se i pogrešna definicija čovjeka koja kaže da je „čovjek duh, ima dušu i živi u tijelu“. Tu je definiciju Hagin preuzeo od Keynona, a ona je pogrešna iz razloga jer ističe kako je osnovna bit čovjeka duh, a duša i tijelo gotovo su svojevrsni nužni ukrasi ljudskog duha. Nasuprot tome, ispravno učenje glasi da je čovjek JEDNAKO duh, duša i tijelo – sve to troje zajedno. No učiteljima prosperiteta ova stara kršćanska definicija čovjeka ne odgovara, jer je svrha tvrdnje „čovjek je duh“ izjednačiti čovjeka s Bogom koji je po definiciji duh i nije ograničen tjelesnim ograničenjima. I tu sada nastupa koncept „vjere“ prema kojem čovjek poput Boga ima moć da izgovaranjem riječi stvara stvarnost koju želi. Naime, i Bog ima vjeru (dakle, Bog koji je sveznajuć, svemoćan, sveprisutan, itd. treba vjeru???), i on je vjerom stvarao svijet kada je izgovarao riječi „neka bude…“.
Negativne posljedice i karakteristike evanđelja prosperiteta
Evanđelje prosperiteta u svojoj srži sadrži herezu kenoze, i to mogu s pravom reći, jer je sastavni dio katoličke vjere od početka bilo shvaćanje da je Krist za vrijeme svog zemaljskog života bio potpuni čovjek i potpuni Bog. Ujedno teorije kanoze je proglašena herezom na ekumenskom saboru u Kalcedonu 451. god. Budući da u srži evanđelja prosperiteta stoji hereza, za očekivati je da će takav hereza na sebe navući i ostala kriva učenja koja pak imaju negativneposljedice na živote vjernika. No s druge strane, fenomenalan uspjeh evanđelja prosperiteta među kršćanima ukazuje na činjenicu da ti isti kršćani koji podržavaju takvo „evanđelje“ nisu možda uvijek i u svakom slučaju zavedeni, nego i sami žele oni što im učitelji prosperiteta obećavaju: život u zdravlju, sigurnosti, prosperitetu i općenito, život na vrhu. Pogledajmo neke od karakteristika evanđelje prosperiteta:
- Čovjek i njegova „prava“ (rights) su u središtu evanđelja
Ako pažljivo analizirate sadržaje govora učitelja prosperiteta, zapazit ćete da se takvo evanđelje primarno bavi čovjekom, što ti Bog može ili želi dati, koja si tvoja prava (baština), naglasak je na „ti“, „tvoja sudbina“, „tvoji snovi“, „tvoja sreća“ itd. Ponavljam, ništa nije pogrešno u tome, osim ako se to stavi u središte svega. No kako živimo u vremenu u kojem se naglašavaju „prava“, nije ni čudo da se i to „prelilo“ u kršćanstvo. Kao što bi to rekao propovjednik Matt Chandler, evanđelje više nije govor da je Bog dovoljan u svakoj situaciji, nego se radi o tome što ti Bog može dati.
- Pretvaranje i krivnja
Među vjernicima koji vjeruju u evanđelje prosperiteta nije neobično čuti da su uvijek dobro, uvijek zdravi, uvijek financijski zbrinuti te da nikada nemaju sumnje i tome sl. Zašto je to tako? Pa zato jer bi izgovaranjem da su loše, ili da ih nešto boli, upravo dobili ono što izgovaraju. Drugim riječima, zabranjeno jer reći da nisi dobro jer ćeš onda i dobiti ono što izgovaraš. Ovo ne samo da je neiskrenost nego i predstavlja svojevrsno ropstvo,jer se vjernicima zabranjuje priznavanjenjihovih sumnji, strahova ili teških okolnosti kroz koje prolaze. Nadalje, ukoliko vjernik doživi nesreću ili bolest, krivnja se prebacuje na vjernika, a ne na Boga, jer u ovoj pojednostavljenoj shemi kršćanstva, Bog je dobar i sve dobro dolazi od Boga, a sve ono loše od sotone. Prema tome, ako se nekome nešto loše dogodi, ili ako vjernik duže vremena ostaje u lošim okolnostima, sam vjernik je kriv zbog toga. Jer da ima vjeru, onda bi poput Boga stvorio nove realnosti u svoju korist.
- Vjera u vjeru (fideizam)
U evanđelju prosperiteta, vjera nije toliko pouzdanje u Boga koliko sila i/ili supstanca koja se prenosi riječima, načelo koje je na snazi. I ako vjernik razumije svoja prava u Kristu, ako postane svjestan ovih realnosti, onda u stilu jedaj vitezova može ovladati „silom“ i koristiti ju u svoju korist i za mijenjanje okolnosti. Vjera kao „pouzdanje u Boga“ („faith in God“) je za Copelanda nepoznat koncept (to je doslovno izjavio u jednom razgovoru), jer Bog u takvoj shemi postaje fusnota. No zato u prvi plan dolazi vjernik koji snagom svoje vjere („faith of God“) tvori realnosti.
- Prosperitet utemeljen na davanju
Pravilo je da propovjednici prosperiteta naučavaju kako nedavanje desetine donosi prokletstvo (iako nas je Krist otkupio od prokletstva zakona) te da ako želiš imati novac ili zdravlje, moraš posijati „sjeme vjere“ („seed of faith“) tako što ćeš naći najblagoslovljenijeg (čitaj najbogatijeg) kršćanina i njemu dati svoj novac. Tako će blagoslov koji taj čovjek ima, doći u tvoj život. O desetini sam napisao dva članka (dostupna u časopisu Kairos) tako da ovdje sada ne bih naširoko o ovoj temi, ali je zanimljivo kako neki propovjednici prosperiteta u Americi žive poput najvećih rock zvijezda. Bolje rečeno, besramno su bogati do te mjere da su neki od njih 2006. god. bili meta istrage američkog Senata. O kakvom bogatstvu se tu radi može se vrlo lako pronaći na internetu.
Zaključak
Ako je istina ono što je apostol Pavao rekao da će u posljednje vremena ljudi sebi nagomilavati učitelje koji će im škakljati uši, onda je fenomenalan uspjeh evanđelja prosperiteta dobar pokazatelj da u svijetu postoji veliki broj kršćana koji od Boga primarno žele novac, zdravlje, uspjeh, prosperitet, život na vrhu, lagodan život itd. Inače ti učitelji ne bi imali toliku publiku niti bi bili toliko bogati, jer im ljudi ne bi slali svoje „sjeme vjere“. Ovako, neki od njih (ne svi) voze svoje privatne zrakoplove i žive u svojim vilama, no izgleda da jednom dijelu kršćana to ne smeta. A ne smeta im zato jer bi i oni htjeli to isto što imaju ovi.
Izgleda da 12 apostola nisu imali ovo otkrivenje kakvo imaju danas učitelji prosperiteta, jer su njih 11 umrli mučeničkom smrću, a i sam apostol Pavao svjedoči o svojoj neimaštini, golotinji, gladi i nespavanju (2 Korinćanima 11 i poslanica Filipljanima 4) te o potrebi da čovjek bude zadovoljan s onim što ima (1 Timoteju 6). A tko su današnji učitelji prosperiteta? Ovo je lista najpoznatijih: E. W. Kenyon (otac evanđelja prosperiteta), Kenneth Hagin, Kenneth Copeland, Paul Crouch, Creflo Dollar, Jesse Duplantis, Marilyn Hickey, Benny Hinn, T. D. Jakes, Joyce Meyer, Mike Murdock, Oral Roberts, Joel Osteen, Frederick K.C. Price, Pat Robertson, Ed Young Jr., Bill Johnson, Kris Vallotton, i dr.
[1] Pod time mislim da se evanđelje prosperiteta stopilo s „kingdom now“ teologijom.
[2] Isusje prvo baš poput svih ljudi umro duhovno tako što je njegov duh dok je bio na križu postao odvojen od zajedništva s Bogom, i u tu svrhu koristi se navod iz Marka 15,34 “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio”. Nakon toga, Isus umire i fizički i odlazi na tri dana u pakao.
[3] Tako će Gloria Copeland u jednoj propovijedi reći za svog muža Kennetha da je on u njihovoj kući glavni „weather man“ u smislu da ako uragan dolazi prema njihovoj kući, Kenneth ga vjerom preusmjeri nekamo drugamo.
Autor: Ervin Budiselić