Kada se osjećate kao da vas je Bog napustio

U zadnjih nekoliko dana sudjelovao sam u nekoliko tužnih i tragičnih situacija.

Rak, nezaposlenost, bolne obljetnice i strašna žalost samo su neka loša iskustva koja su mi ispričali ljudi s kojima komuniciram kao crkveni službenik.

Možda i neki od vas trenutno prolaze kroz mračna vremena. Ako je tako, možda je i prirodno pitati bolno i tjeskobno pitanje: „Gdje je Bog u svemu ovome?“

1. Fizička tama

Evanđelje po Marku nam govori da se u trenutku Isusova raspeća nad nebom nadvila tama: „A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete.“ (Marko 15, 33) Stari zavjet nam pomaže shvatiti ovaj nestanak sunca koji, kako god da je nastao, predstavlja tugu, kao i Božju osudu.

No to se isto tako svodi i na to da je Krist u svojoj patnji prolazio i fizičku tamu. Neki koje poznajemo možda prolaze kroz fizičku tamu sljepoće, ili emocionalnu tamu depresije. Koji god da je oblik te tame, Bog u Kristu zna kako je to, On je to uistinu proživio.

2. Emocionalna agonija

Marko svjedoči kako je Isus oko 3 sata glasno zavapio neke riječi iz Staroga zavjeta. To nije bilo mrmljanje molitvi na praznovjeran i površan način. To su bile riječi čovjeka koji je prolazio apsolutnu emocionalnu torturu, i zavapio je očajničkim glasom koji je izražavao njegove najdublje osjećaje.

Prije sam smatrao da, što se tiče dijeljenja naših osjećaja s Bogom, da je „u redu povjeriti se, ali nije u redu požaliti se.“ No onda sam pročitao u Psalmu 142 o kralju Davidu koji je u špilji izrekao: „Iz svega glasa vapijem Jahvi, iz svega glasa Jahvu zaklinjem. Pred njim svoju izlijevam tužaljku, tjeskobu svoju pred njim razastirem.“ Čini se dakle i da psalmist i Isus Bogu govore s potpunom emocionalnom iskrenošću. I mi to možemo, pogotovo u mračnim razdobljima.

3. Duhovno otuđenje

Isus je zavapio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ On se osjeća kao da Boga nema nigdje na vidiku, i ne osjeća se kao da je Bog prisutan. Ostatak nam Biblije govori da je to bilo zato što je na sebe preuzeo sav teret ljudskog grijeha, i da je po prvi puta u svojoj ljudskoj egzistenciji bio odsječen od Boga.

Fascinantno je kao su neki komentatori Isusovo iskustvo ovdje gotovo umanjivali. Jedno respektabilno djelo kaže: „Isus je izrekao početne riječi Psalma 22… No idući stihovi 22. psalma isto tako govore o nadolazećoj božanskoj intervenciji po Isusu. Isus zna da prolazi razdoblje u kojem ga je Bog napustio, kao što i zna da njegova smrt nije kraj priče.“ Pa, možda. No čini se kako evanđelist Marko ne nastoji to tako prenijeti, nego nastoji ilustrirati Isusovu agoniju kroz duhovno otuđenje.

Mi isto možemo zavapiti istim riječima kao i Isus. Istina je, naravno, da su Isusovi osjećaji napuštenosti bili jedinstveni jer je patio od naših grijeha na način koji mi nikada nećemo iskusiti. No kao što je jedan pisac zabilježio: „kao što se zbilo s Glavom Crkve, u drukčijem se smislu događa i s njezinim članovima… Oni isto tako, ponekad iz bolesti, ponekad iz poteškoće, ponekad zbog Božje suverene volje kojom ih nastoji privući sebi, mogu imati potrebu zavapiti: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

Stoga, ako se osjećate kao da vas je Bog napustio, nemojte se previše brinuti i pokušavati dati odgovore na sva pitanja. A kada pate oni koje volimo, to vjerojatno nije dobro razdoblje da bol pokušamo objasniti teološkim putem. Umjesto toga pogledajte na križ, usmjerite pogled na Boga koji je u Isusu iskusio ljudsku patnju. On zaista razumije. Poslušajte ponovno i iskoristite njegov vapaj u agoniji. I, konačno, zapamtite: križ nije kraj priče.

Autor: David Baker; Prijevod: Mislav U.; Izvor: Christian Today