Pismo iz zagrebačke bolnice

Pismo iz zagrebačke bolnice Sestre milosrdnice uistinu vraća vjeru u ljude. Ivana (41) je prepričala svoje iskustvo koje će vas rasplakati.

Uz sve negativno, često ispod radara prođu priče iz tog istog sustava koje griju srce i vraćaju povjerenje u ono najbolje što zdravstvo ima – ljude koji požrtvovno rade, bez obzira na plaću, koliko su smjena (i kakvih odradili), bez obzira na to imaju li najnoviju opremu, dovoljno prostora i ruku za sve napraviti.

To su ljudi kojima je pacijent ili bolesnika (jer pacijent je, ljudskije rečeno, čovjek kojeg boli, koji ima problema sa zdravljem), u središtu njihova svemira.

Portalu Danas.hr se javila Ivana Vukšić (41) iz Zagreba koja je u redakciju poslala pismo koje vraća povjerenje u zdravstvo i ljude u sustavu. Ispovjedila je svoje iskustvo u Kliničkoj bolnici Sestre milosrdnice u Zagrebu od kojeg ćete se naježiti.

Pismo iz zagrebačke bolnice

Prenosimo njeno pismo u cijelosti:

“Hitan drugi prijem u tjedan dana, u hitnu službu, bolnice Sestara milosrdnica u Zagrebu. Utrnuta većina tijela, petljanje jezika, usporena komunikacija, nejasno zašto… CT uredan.

No ono što je sada bitnije način tretmana osoblja. Kao i kod prvog dolaska 14. rujna, tako i sada sa svom ljubaznošću i strpljenjem uzimanje svih podataka pri dolasku. Iako teže objašnjavam oni se trude jer vide da mi je teško.

Brzo me uvode u ‘svečanu salu hitnog prijema’ jer je procijenjeno kao hitnije od pacijenata koji tamo zasigurno dugo čekaju. Nisu ni svjesni da s većom dozom strpljenja pomažu možda nekome spasiti život”, počinje svoju priču.

E sada ‘Svečana hitna sala’, krevet do kreveta, sve zbito, buka, gužva. Odmah se vidi da su uvjeti rada stresni. No osoblje? Osmjesi su tu, braunile, EKG, mjerenje tlaka – sve rade kao da ste im prvi pacijent u danu, a vidi se da prikrivaju umor iza ljubaznosti. Preskaču prepreke koliko je sve skučeno, jer nema prostora, ali sve stižu. Čekaju se nalazi, neki pacijenti već zanovijetaju zašto se to toliko čeka…

A na to ne mogu utjecati ni doktor ni sestra ni tehničar – to je proces koji mora proći. Ostajem u bolnici na odjelu neuroimunologije i neurogenetike.

“Dražeg lika nisam godinama srela”

Do odjela me prevoze sa svemirskim brodom… Kako to drugačija nazvati? To je auto Hitne pomoći u raspadnom stanju, čak ni pojas za vezanje nema. Sve se raspada. Ali taj dečko što vozi, ma smješnijeg i dražeg lika nisam godinama srela, a tako sam loše no nemoguće da vas ne raspoloži. Daje mi vremena da javim bratu koju odjeću da mi donese i sve što trebam na video poziv prije nego dođem na odjel. Preporučuje mom bratu da mi usput opere i suđe u stanu.

I dok sam tamo na odjelu, pitam se kako je njima, tu je jedna divna baka u mojoj sobi, u nepokretnom, stanju, starije životne dobi, baka ništa ne može sama. Tu su HEROJI zato! One/On!!! Nečije majke, žene, djeca, unuke sestre medicinske sestre, a bio je i jedan divan tehničar. Većinom mladi. U ranim dvadesetima na više. Dok njihovi vršnjaci tik tokaju u kafićima one spašavaju živote.

S puno ljubavi, brižno nježno njeguju sve bakine potrebe, mijenjanja pelene, hranjenja na sondu i sve potrebno, bdiju nad njom kroz noć, dolazeći puno puta u sobu. Nikome ništa ne fali, od nas pacijenata, osim zdravlja, zato smo tamo.

Doktorica je dežurna na 4 odjela, i pored svega stigne doći s jednog od njih, iako su zgradama razdvojeni, kada ja zapomažem da ne mogu stati na nogu jer se toliko prepadnem da neću više nikada moći hodati. Kako je njoj, otkuda joj snaga pitam se, što ju motivira uopće da je ovako strpljiva i snažna. A sigurno ima i doma tonu obaveza.

Dolazi jedna doktorica jer moram raditi punkciju likvora iz leđne moždine ali prolazi neuspješno ,nakon dva pokušaja uboda, boli jako, jako, ljuta sam na doktoricu u tom trenu, čak sam i neljubazna poprilično, ali onda kada razmislim, zar ona nema pravo na POGREŠKU , nije ju namjerno napravila niti je željela da me boli, moja kralježnica je inače možda zbog problema i s njom teža za punktirati.

Sve je čisto jer su vrijedne tete uvijek oko nas, hrana je, ono nećemo se lagati ne vrh, ali fina je.

Pismo iz zagrebačke bolnice KBC Sestre milosrdnice

Baka iz sobe je usnula vječno

Baka iz sobe je usnula vječno, na žalost, no otišla je pažena maksimalno do zadnjeg daha. Briga koje je osoblje pružalo oko nje je sve suprotno onome što inače spominju u opisu brige za stare i bespomoćne.

Ne volim smrt, rasplakalo me, i jeza zvuka metalnog poklopca me probudila. Život je kratak.

Moji nalazi se čekaju, simptomi su se povukli, nadam se najboljem. U dogovoru s doktoricom napuštam bolnicu. Doma sam.

Divim se osoblju. Hvala sto su imali strpljenja.”

Nakon što je u redakciju primljeno pismo, Danas.hr je razgovarao s Ivanom koja i dalje nosi istu emociju velike zahvale svima u bolnici KBC Sestre milosrdnice.

“Ne znam otkud im tolika volja”

“Oni su toliko sjajni i ne znam otkud im tolika volja. To nisu novci! Kada vidite uvjete u kojima radite, to je ludilo, pretijesno je, sve se raspada, a oni su divni. Taj dečko Kiki što je vozio Hitnu pomoć, kola koja se raspadaju, a ja sam se uz njega smijala. Jedva sam disala, a on je bio toliko drag! Ma bio je sunce mog dana!”, govori Ivana.

Kaže, morala je napisati pismo jer misli da se ljudima u zdravstvu previše uzima za zlo. “Liječnica vodi četiri odjela i dotrči iz jedne zgrade do mene. Koja to mora biti plaća da vodiš četiri odjela, da se toliko trga za pacijente? Nema je! I jutro poslije sretnem liječnicu s Hitne koja je odradila dan i ponovno se vraća u žrvanj – dva dana na Hitnoj!”, kaže Ivana.

1 Komentar
Najnoviji
Najstariji Najviše ocjenjeni
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
Normalni
9 mjeseci prije

Svaka čast Bog ih blagoslovio a i vas na iskrenom svjedočenju. Tako triba