Termin „počivanje u Duhu“ koristi se u karizmatskim krugovima kršćanskih crkava, a označava navodno pokretanje Duha Svetoga nad osobom.

Tvrdi se da Duh Sveti pokreće osobu takvom snagom da ona „počiva“. To ne znači da osoba umre, već da je nazočnost Duha toliko nadvlada da padne na tlo u potpunosti obuzeta.

Mnogi karizmatski propovjednici održavaju sastanke na kojima se kršćani okupljaju. Dijelovi tih sastanaka posebno su posvećeni iscjeljenju, odnosno „primanju Duha“. To je ono kada „propovjednik“, koji je navodno za to pomazan, obilazi okolo stavljajući svoju ruku ljudima na čelo što uzrokuje da padnu i počivaju u Duhu, kao da su obuzeti prisutnošću Duha Svetoga. Ova pojava nije povoljna budući da je nedokaziva, razmetljiva i vrlo lako bi se moglo raditi o tome da su dotičnu osobu prevladale snažne emocije.

S druge strane, moguće je da bi Duh Sveti mogao potaknuti osobu tako silno da ona bude savladana. Uostalom, Bog je nevjerojatno silan. No, problem nije u ovoj mogućnosti, već u tome je li to biblijski ili nije. Uvijek moramo nastojati ostati unutar Božje riječi i dozvoliti joj vodstvo u našim riječima i postupcima. Stoga, pogledajmo što kaže Riječ.

Počivanje u Duhu u Bibliji?

Primjer koji je vjerojatno najbliži „počivanju u Duhu“ koji pronalazimo u Bibliji je kada je apostol Pavao pao na zemlju kada mu se Isus ukazao:

„Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’“ (Djela 9,3-4).

Je li to počivanje u Duhu? Ne, nije. Ali pokazuje primjer da ljudi mogu pasti kad postoji snažna prisutnost Gospodina. Ustvari, moje subjektivno iskustvo uključuje i jednu priliku kada je snaga Gospodina bila toliko jaka da sam bio prisiljen pokloniti mu se i dotaknuti tlo. No, rezultat je bio štovanje i obožavanje, a ne nedostatak tjelesne kontrole. Ipak, pogledajmo neke dodatne primjere iz Biblije koji se koriste kako bi podržali padanje u Duhu:

„I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i obamriješe (Matej 28,2-4)

„Juda onda uze četu i od svećeničkih glavara i farizeja sluge te dođe onamo sa zubljama, svjetiljkama i oružjem. Znajući sve što će s njim biti, istupi Isus naprijed te ih upita: ‘Koga tražite?’ Odgovore mu: ‘Isusa Nazarećanina.’ Reče im Isus: ‘Ja sam!’ A stajaše s njima i Juda, njegov izdajica. Kad im dakle reče: ‘Ja sam!’ – oni ustuknuše i popadaše na zemlju (Ivan 18,3-6).

„kadli u pol bijela dana na putu vidjeh, kralju, kako s neba svjetlost od sunca sjajnija obasja mene i moje suputnike. Pošto popadasmo na zemlju, začuh glas što mi govoraše hebrejskim jezikom: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš? Teško ti se protiv ostana praćakati’“ (Djela 26,13-14).

Možemo vidjeti da u Božjoj prisutnosti ljudi padaju na zemlju. To je prirodno i ispravno s obzirom na veličanstvenu Božju svetost u odnosu na našu grešnost. Pasti na zemlju u Božjoj prisutnosti jest nešto što je očekivano. No, znači li to da je počivanje u Duhu biblijski?

Kada je osoba oborena u Duhu, obično je prethodno pastor, svećenik, učitelj, propovjednik itd. dotaknuo njezino čelo. Izgleda da je sam ovaj dodir glavni način na koji osoba prima pokretanje Duha. Osoba je tada onesposobljena na neko vrijeme. Dakle, je li to biblijski? Jasno da nije, budući da ne postoji nijedan slučaj u Novom zavjetu pri čemu netko kome je dotaknuto čelo pada na zemlju zbog prisutnosti Duha.

Počivanje u Duhu može biti opasno ako se previše fokusiramo na ”pomazanu” osobu

Nadalje, opasnost ovog fenomena može biti u tome da dolazi od učitelja koji se predstavlja kao netko poseban, kao „pomazana“ osoba koja ima moć prouzročiti da Duh pokrene ljude. Onda se ljudi okupljaju oko te osobe i gledaju na nju kao posebno pomazanu. To je samo po sebi opasno, osobito zato što postoje mnogi propovjednici koji uče brojne teološke pogreške.

Dakle, ne kažem da Božji Duh ne može srušiti nekoga ili da Božji Duh danas ne pokreće ljude. Iz sveg srca vjerujem da je Duh još uvijek veoma aktivan u Crkvi. No, s obzirom na senzacionalizam u nekim crkvama, brojne nebiblijske prakse i učenja koja se tamo pojavljuju, kao i neprirodnu žudnju ljudi da počivaju u Duhu, zaključujem da na ovaj fenomen ne bi trebalo gledati s odobravanjem.

Autor: Matt Slick; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Carm.org

PROČITAJTE JOŠ: