Ako postoji nešto što nas sve povezuje bez obzira na dob, spol ili okolnosti, onda je to – samoća. Nije ona površna usamljenost koju osjetimo kad smo sami kod kuće nekoliko sati.
Ne, riječ je o dubljoj, tišoj boli koja zna zahvatiti i kad smo okruženi ljudima, dok se smijemo u društvu ili sjedimo za obiteljskim stolom. Ta vrsta samoće šapće: “Nitko me zapravo ne vidi. Nitko me ne razumije.”
U životu postoje dvije vrste samoće. Prva je očita – fizička izolacija. Nitko nije oko nas, i to boli. No druga je još dublja – kad smo okruženi drugima, a opet se osjećamo nevidljivo, neshvaćeno, kao da smo zarobljeni unutar sebe. I s vremenom, ta bol postaje navika. Probudiš se – ona je tu. Legneš – još je tu. Toliko postane prisutna da ti se čini kao jedini “prijatelj”.
U tim trenucima mnogi od nas mole: “Bože, pošalji mi nekoga… nekog tko će me vidjeti, razumjeti, voljeti.” No ono što rijetko shvatimo jest da je On već tu. Cijelo vrijeme. Otvorenih ruku. I šapuće: “A što je sa mnom?”
Bog ne traži da mu pristupamo iz straha ili dužnosti, već kao prijatelju – najbližem, najiskrenijem. On želi biti onaj Prvi u koga ćemo se pouzdati. I tu dolazimo do srži: samoća nas uči kome zaista pripadamo.
Pažnja u svakom trenutku
Tri su ključna sastojka koji, kad ih nemamo, ostavljaju prazninu u nama: prisutnost, razumijevanje i ljubav. Ljudi nam ih mogu pružiti do neke mjere, ali su premali da ispune dubinu naše potrebe. Bog, s druge strane, već ih sve nudi – savršeno i bezuvjetno.
Njegova prisutnost nije samo promatranje izdaleka, već pažnja u svakom trenutku, kao da smo jedina osoba u svemiru. Njegovo razumijevanje ne dolazi izvana, nego iznutra – on poznaje svaki naš pokret duše bolje nego što ga mi razumijemo. I Njegova ljubav nije emocija, nego čin – čin koji nas neprestano drži u postojanju. Doslovno – u svakom trenutku naše bivanje je dokaz da nas Bog voli.
Kada to shvatimo, sve se mijenja. Više ne tražimo druge da popune prazninu – jer je On već ispunja. I tada se oslobađamo pritiska da ljudi “moraju” biti naši spasitelji. To nam omogućuje da ih volimo iskreno, bez uvjeta, jer znamo tko nas već u potpunosti ljubi.
Samoća nije neprijatelj. Ona je poziv – tihi zov srca prema Onome koji nikad ne odlazi. A kada vidimo samoću u drugima, pozvani smo učiniti isto: biti prisutni, slušati, razumjeti i voljeti. Jer nismo nesretni zato što nismo voljeni – nego zato što ne ljubimo.
I zato, kad osjetiš samoću, ne boj se. Pogledaj prema Nebu. Jer možda to nije praznina – nego prostor koji čeka da bude ispunjen Bogom.
