Duge plave kose, plavih očiju, skladnih i vretenastih udova te uvijek “njegovan” – tako se već stoljećima zamišlja i prikazuje Isus Krist. To je slika koja dominira u europskoj umjetnosti, od srednjovjekovnih ikona do renesansnih majstora i modernih filmova.
No, takav je prikaz rezultat kulturnih i umjetničkih predodžbi, a ne povijesnih činjenica. Europocentrična vizija Krista oblikovala je način na koji ga zamišljaju milijuni ljudi, ali stvarnost je vjerojatno bila bitno drukčija.
Baš kao što Isus nije izgledao poput Willema Dafoea u filmu “Posljednje Kristovo iskušenje”, niti poput Jima Caviezela u “Pasiji”, tako nije bio ni lik s plavim očima i svijetlom kosom kakvog su slikali umjetnici na Zapadu.
Povjesničarka i teologinja Joan Taylor, profesorica na uglednom londonskom King’s Collegeu, u svojoj knjizi “What Did Jesus Look Like?” pokušava odgovoriti na pitanje koje stoljećima zaokuplja znatiželjnike: kakvog je zapravo izgleda bio Isus iz Nazareta? Nakon istraživanja arheoloških, antropoloških i povijesnih izvora, Taylor zaključuje kako je Isus izgledao kao i većina njegovih suvremenika u Galileji i Judeji prvoga stoljeća. Bio je nižeg rasta, mišićave i čvrste građe, tamnije, maslinaste puti, smeđih očiju i vjerojatno kratke kose, jer je to u ono vrijeme bila uobičajena praksa kod židovskih muškaraca.
Posebno je zanimljivo da Taylor pretpostavlja kako je Isus, zbog svog fizički zahtjevnog zanimanja tesara, vrlo vjerojatno imao i različite ožiljke ili tragove nesreća i prijeloma koji su tada ostajali trajno vidljivi. Uz to, prehrana običnih ljudi bila je oskudna i jednostavna, pa je njegova snaga proizlazila iz rada i kretanja, a ne iz obilja hrane. Sve to ukazuje da je Isus bio čovjek čije je tijelo odražavalo težak rad i život u skromnim uvjetima.
Nije bitno kako je Isus izgledao
No, postavlja se pitanje: zašto uopće nije bitno kako je Isus izgledao?
Ako pogledamo Bibliju, vidimo zanimljivu razliku između Starog i Novog zavjeta. U Starom se zavjetu protagonisti često opisuju u fizičkom smislu. Tako se, primjerice, za kralja Davida i njegovog sina Salomona ističe da su bili privlačni, a Abraham i Mojsije također se prikazuju s određenim fizičkim karakteristikama. Takvi opisi bili su važni u starožidovskoj tradiciji jer su naglašavali karizmu i autoritet tih vođa.
Isus, međutim, dolazi kao netko tko ne privlači ljude izgledom, već riječima i djelima. Njegov fizički izgled uopće nije detaljno zabilježen u evanđeljima. Štoviše, prorok Izaija stoljećima ranije naviješta dolazak Mesije koji “neće imati ljepote ni sjaja da bismo ga gledali, niti će biti izgleda da bismo ga zaželjeli” (usp. Izaija 53,2). Ovaj opis jasno naglašava da Mesija neće osvajati vanjštinom, nego unutarnjom snagom i duhovnom istinom.
Zanimljivo je i to da evanđelja na nekoliko mjesta spominju kako je Isus mogao “nestati u gomili” jer ga ljudi nisu mogli prepoznati. To dodatno potvrđuje ideju da nije imao upečatljiv izgled koji bi ga odmah izdvajao među drugima. Bio je, kako tvrdi Joan Taylor, “prosječan građanin Judeje”. Upravo u tome leži duboka poruka: Bog je postao čovjekom na takav način da se poistovjetio s običnim ljudima, s njihovim radom, mukama i ranama.
Nisu se divili njegovoj vanjštini
Dakle, Isus nije došao da bi se divili njegovoj vanjštini, nego da bi ljudi bili promijenjeni njegovom riječi i žrtvom. Njegova moć nije ležala u tjelesnoj snazi ili ljepoti, nego u ljubavi, istini i spremnosti da preuzme grijehe svijeta. Upravo zato u kršćanskoj vjeri nikada nije bilo presudno zamišljati Krista kao idealiziranog junaka, nego ga prepoznati kao Spasitelja koji je dijelio našu ljudsku svakodnevicu.
Na kraju, pitanje Isusova izgleda zapravo nas vodi do važnije istine: nije važno kako je izgledao, nego što je učinio. Njegova poruka ljubavi, oprosta i spasenja nadilazi svaku fizičku predstavu. Upravo zato, iako umjetnici stoljećima pokušavaju naslikati ili prikazati njegovo lice, ono što doista ostaje u srcima vjernika nisu njegove crte lica, već riječi i djela koja i danas mijenjaju živote.
