Je li biblijski pozvati Isusa u svoje srce?

„Želite li biti spašeni? Onda samo zamolite Isusa da uđe u vaše srce.“ Iako ta izjava nije anti-biblijska, nije ni izričito biblijska. Tekst stvara mentalnu sliku koja može lako dovesti do pogrešnih utisaka, osobito među djecom, koja su sklona sve shvaćati doslovno. Osim toga, poticaj da „pozovete Isusa u svoje srce“ – ako je to sva poruka – izostavlja neke važne stvari kao što su pokajanje i vjera.

Biblija spominje činjenicu da Isus na neki način prebiva u našim srcima. Pavao je molio „da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim“ (Efežanima 3,17). Ali Pavao piše vjernicima koji su već primili Krista. Paralelna molitva u 16. stihu kaže da vam Bog „dadne, prema bogatstvu slave svoje, ojačati se u sili po Duhu njegovu za nutarnjega čovjeka.“ Nema evangelizacijskog poziva u kontekstu Efežanima 3. Pavao ne govori Efežanima da „pozovu Isusa u srce“; jednostavno podiže svijest da je Isus prisutan u njima po Duhu Svetome.

Stih iz kojeg se obično izvlači izraz: „Pozovi Isusa u svoje srce“ jest Otkrivenje 3,20. „Evo, stojim na vratima i kucam: ako tko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.“ Međutim, zapazite da stih uopće ne spominje srce. Niti osoba traži od Isusa da učini bilo što; Isus traži od nas da učinimo nešto. Unutar konteksta, Isus govori crkvi Laodiceje, koja je očajnički trebala pokajanje (stih 19). Vjernici u Laodiceji su zapravo isključili Isusa iz zajedništva, a Gospodin je tražio da obnovi to zajedništvo. Stih se ne bavi osobom koja poziva Gospodina da ju spasi.

Ideja o Isusu koji „dolazi u vaše srce“ nigdje se ne koristi ni u jednom propovijedanju u Bibliji. Evanđelje je dobra vijest o Isusovoj smrti i uskrsnuću za oproštenje naših grijeha (1. Korinćanima 15,3-4). Evangelizacijske prezentacije u Bibliji potiču ispravan odgovor na tu poruku: vjerujte (Ivan 3,16; Djela 16,31), primite (Ivan 1,12) ili obratite se (Djela 3,19). Moramo promijeniti svoje mišljenje o grijehu i o tome tko je Krist, povjerovati da je Isus umro i uskrsnuo, te primiti dar vječnoga života po vjeri. Nitko od apostola nikada nije govorio nikome da „pozove Isusa u svoje srce“.

Često se poticanje na „poziv Isusa u vaše srce“ koristi da bi se jednostavno reklo sljedeće: „Traži Isusa da uđe u tvoj život“ ili „Dopusti Gospodinu da preuzme kontrolu.“ Ako se to učini u kontekstu predstavljanja cijelog evanđelja, onda nema nikakve štete. No prije nego što je osoba pozvana da „pozove Isusa u svoje srce“, treba razumjeti grijeh i kaznu za grijehe, cijenu koje je Krist podmirio na križu i stvarnost Kristova uskrsnuća. Zapravo, upućivanje na spasenje kao Isusov „dolazak u nečije srce“ može čak pomoći osobi da shvati kako Kristov Duh dolazi da se nastani u nama (vidi Ivan 14,17). Ipak, uvijek je najbolje koristiti terminologiju koju koristi Biblija. „Pozovi Isusa u svoje srce“ ne odražava u potpunosti ono što se zapravo događa kod spasenja.

Kada dijelimo evanđelje, trebamo paziti na ono što govorimo i kako govorimo. Čak se i riječ „vjerovati“ može krivo protumačiti ako se predstavi kao puki intelektualni pristanak (slaganje da su neke činjenice istinite) umjesto kao pouzdanje (oslanjanje na te istinske činjenice). Juda Iškariotski je vjerovao u neke činjenice o Isusu, ali nikada nije povjerovao u Isusa za spasenje. Spasenje nije vjerovanje u popis činjenica. Spasenje nije poziv Isusa da dođe u vaše srce. Spasenje nije ni traženje da vam Bog oprosti. Spasenje je pouzdanje u Isusa kao svog Spasitelja, primajući oprost kojeg nudi milošću po vjeri. Spasenje je nastanak nove osobe kroz žrtvu Isusa Krista i po sili Duha Svetoga (Titu 3,25).

Izvor: Gotquestions.org; Prijevod: Vesna L.