Sara S. Frear, profesorica povijesti iz Houstona, usudila se imenovati ono što mnogi previđaju – djelo zloduha tijekom njezine bolesti.
Na sveučilištu su je poznavali kao zahtjevnu, ali srdačnu profesoricu povijesti 19. stoljeća. Bila je uzor svojim studentima, iako je bila dobro svjesna tihog rata koji je bjesnio u njoj. Godinama se Sara borila s bulimijom – bolešću koja čovjeka lišava samopoštovanja i baca u usamljenost. Normalno je funkcionirala na poslu, ali duboko u sebi osjećala je da joj se život raspada. A onda se, unatoč udaljenosti od Boga i vjere, počela vraćati molitvi.
Svjetlo u tami
U jesen 2024. godine, Catholic World Report objavio je članak Sare Frear pod nazivom “Vjera pod mjesečinom“. Bila je to prva takva osobna publikacija u kojoj se usudila svijetu ispričati o svojoj borbi s bulimijom. Pisala je kao netko tko se godinama borio za vlastiti život.
Opisala je kako je bolest postupno preuzela njezin svakodnevni život – od jutarnjeg buđenja do neprospavanih noći. Podijelila je kako su dijete, krivnja i sram postali zatvor iz kojeg nije vidjela bijega. Istovremeno, priznala je da je tada, u svom najmračnijem trenutku, doživjela ono što je nazvala Božjim šapatom: “Nisi sama. Ti si moja kći .” Rezultat je bio osjećaj trenutnog oslobođenja od bolesti i mučnih misli, prisile na jelo i patološkog “čišćenja”. To je bilo nevjerojatno uzdižuće, no njezin analitički, profesorski um prisilio ju je da razmisli – što bi to trebalo značiti?
„Kako sam trebala ‘pomoći’ ljudima s poremećajima prehrane? Naravno da sam mogla podijeliti svoju priču i to sam činila kad god sam imala priliku. Ali jesam li trebala ljudima jednostavno reći: ‘Molila sam se za ozdravljenje i Bog me izliječio! Možda ako se vi molite, Bog će i vas izliječiti!’?“ Ali shvatila sam i da sam još uvijek emocionalno ovisna o hrani. Da bih bila korisna drugima, trebala mi je psihološka pomoć i obuka“, napisala je.
Za mnoge čitatelje, njezine su riječi bile poput zrake svjetlosti u tami. Pokazala je da se čak i u situacijama koje su se činile beznadnima može iskusiti Božja prisutnost. Ova je ispovijest ponudila utjehu onima koji se bore s bolešću ili ovisnošću. Svjedočanstvo profesorice povijesti, nekoga tko je daleko od vjere i živi u uglavnom antiklerikalnom akademskom svijetu, postalo je dokaz da Bog djeluje čak i tamo gdje ga nitko ne očekuje.
Kada je otkrila da zlo stvarno postoji …
Godinu dana kasnije, Sara je napisala još jednu poruku – „Da, Virginia, postoji Sotona.“ Razmišljala je o reakciji na svoju prvu poruku od godinu dana ranije i o tome koliko ju je ljudi tada kontaktiralo, zahvaljujući joj na hrabrosti i svjedočanstvu. Ovaj put je otišla još dalje. Ne samo da je podijelila svoje iskustvo bolesti, već je i izravno imenovala ono čega se mnogi boje dotaknuti: osobno zlo.
U jednom trenutku svog života počela je doživljavati demonske muke, pa čak je svjedočila scenama koje podsjećaju na horor film “Poltergeist”, koji nikada prije nije vidjela. Prijatelji su je poticali da počne moliti.
PROČITAJTE: Poremećaj u prehrani i Krist
„Nakon tih događaja, prestala sam se brinuti da sam na rubu ludila. Odgojena kao liberalni episkopalac, nisam vjerovala u ljudsko zlo, tumačeći ga kao mentalnu bolest i/ili nesporazum. Svakako nisam vjerovala ni u demonske sile.“
Napisala je da bulimija nije samo fizički ili mentalni problem, već i duhovno bojno polje.
Priznala je da je tijekom bolesti otkrila koliko stvarna mogu biti šaputanja koja čovjeka bacaju u očaj i beznađe. Nazvala ih je njihovim pravim imenima – djelom zloduha. Ali nije ostavila svoje čitatelje u strahu. Jasno je naglasila da je veća od zla Kristova snaga, koja dolazi u sakramentima. Upravo su euharistija, ispovijed i svakodnevna molitva vratili mir njezina srca. Sara je primila sakramente u Katoličkoj crkvi 1994. godine.
Za Saru je ovo bila prekretnica: shvatila je da se ne bori sama, da se ne radi samo o samodisciplini ili terapiji. Konačna pobjeda došla je kada se otvorila Božjoj milosti. Upravo je Božjom milošću ponovno stekla slobodu i hrabrost da javno podijeli svoju priču.
Njeno svjedočanstvo daje nadu onima koji se bore s bolešću, ovisnošću ili osjećajem praznine. Ona sama danas jasno kaže: upravo joj je povratak molitvi i sakramentima primljenim u Katoličkoj crkvi dao slobodu. I možemo se pitati – dopuštamo li i mi Bogu da nas uzdigne u teškim trenucima?
