Sedam prikrivenih simptoma ponosa

Ponos će vas ubiti. Zauvijek. Ponos je grijeh koji vas najvjerojatnije drži podalje od toga da zavapite za Spasiteljem. Oni koji misle da su dobro neće tražiti liječnika.

Koliko je ponos ozbiljno opasan, toliko ga je teško i uočiti. Kada je riječ o dijagnosticiranju naših srca, nama koji imamo bolest ponosa izazov je identificirati naše bolesti. Ponos inficira naš vid, što uzrokuje da sebe gledamo kroz prizmu koja iskrivljuje stvarnost i pokazuje ju drugačijom nego što ona stvarno jest. Ponos će obojiti čak i ružnoću našeg grijeha i pretvoriti je u nešto lijepo i pohvalno.

Ne možemo zaključiti da se ne borimo s ponosom, jer ne vidimo ponos u našim srcima. Ugodni trenuci kada sam se tapšala po ramenima zato što mi ide dobro upravo su oni trenuci koji bi mi trebali biti najveće upozorenje. Potrebne su mi naočale s Kristovom  poniznošću, kako bih se prisjećala se da ništa dobro ne prebiva u mom tijelu, kao što mi treba i ispitivanje srca da vidim postoji li u njemu skriveni ponos i njegovi simptomi.

U svom eseju o neotkrivenom ponosu, Jonathan Edwards ističe sedam prikrivenih simptoma ponosa kojim smo zaraženi.

  1. Pronalaženje krivice

Dok ponos uzrokuje filtriranje zla kojeg vidimo u sebi, također uzrokuje filtriranje Božje dobrote u drugima. Ispitujemo ih, ostavljajući samo njihove greške u svojoj percepciji.

Kada slušam propovijed ili proučavam biblijski odlomak, ponos je taj koji unosi strašno iskušenje da preskočim operaciju Duha na svom vlastitom srcu i umjesto toga napišem mentalni blog članak ili planiram potencijalni razgovor za one koji „ovo stvarno trebaju čuti“.

Edwards piše:

Duhovno ponosna osoba to pokazuje u pronalaženju krivice u drugim svetima… Veoma ponizni kršćanin ima toliko toga za ispraviti i vidi toliko mnogo zla u svom srcu da nije u stanju baviti se tuđim srcima.

  1. Kritizirajući duh

Oni koji imaju srce bolesno od ponosa o tuđim grijesima govore s prijezirom, iritacijom, frustracijom ili osudom. Ponos čuči unutar borbe kada osoba omalovažava druge. Prikriven je u našim šalama o ‘ludostima’ našeg supružnika. Može čak vrebati u molitvama koje podižemo za naše prijatelje koji su – suptilno ili ne – okaljani gorčinom.

Edwards još kaže: „Barem bi se kršćani koji se tako nazivaju trebali jedni prema drugima odnositi s jednakom poniznošću i blagošću kao što se i Krist odnosi prema njima.“

  1. Površnost

Kada ponos živi u našim srcima, daleko više smo zabrinuti kako nas drugi percipiraju nego za stvarnost naših srca. Borimo se protiv grijeha koji utječu na to kako nas drugi gledaju, a zadržavamo grijehe koje nitko ne vidi. Imamo veliki uspjeh u područjima svetosti koji imaju veoma vidljivu odgovornost, ali malo nas brine disciplina koja se događa u tajnosti.

  1. Obrambeni stav

Oni koji stoje samo u snazi Kristove pravednosti pronalaze sigurno skrovište i od napada ljudi i Sotone. Izazov ili prijekor ne izbacuje iskrenu poniznost iz ravnoteže i ne baca ju u obrambeni položaj, već umjesto toga osoba nastavlja činiti dobro, povjeravajući svoju dušu svom vjernom Stvoritelju.

Edwards kaže: „Za poniznog kršćanina, što je svijet više protiv njega, bit će tiši i mirniji, osim ako u svom molitvenom životu, tada će biti aktivan.“

  1. Samouvjerenost ispred Boga

Poniznost pristupa Bogu s poniznim uvjerenjem u Krista Isusa. Ako „ponizno“ ili „uvjerenje“ nedostaje u toj jednadžbi, naša srca su možda jako dobro zaražena ponosom. Neki od nas nemaju nedostatak smjelosti pred Bogom, ali ako nismo oprezni, možemo zaboraviti da je On Bog.

Edwards piše: „Neki, u svojoj velikoj radosti pred Bogom, nisu dovoljno pažnje obratili na pravilo iz Psalma 2,11 – ‘Služite Gospodu sa strahom i radujte se s trepetom.’“

Drugi pak nemaju dovoljno uvjerenja pred Bogom. To zvuči kao poniznost, ali u stvarnosti je samo još jedan simptom ponosa. U tim trenucima, svjedočimo da vjerujemo da su naši grijesi veći od njegove milosti. Sumnjamo u moć Kristove krvi i zapeli smo gledajući na sebe umjesto na Krista.

  1. Očaj za pažnjom

Ponos je gladan pažnje, poštovanja i obožavanja u svim svojim oblicima.

Možda zvuči kao besramno razmetanje o sebi. Možda je to kada nikome ne možemo reći „ne“, jer trebamo osjećati da smo potrebni. Možda je to opsesivna žeđ za brakom – ili maštanje o boljem braku – jer ste gladni za tim da vas se obožava. Možda je to kada vas progone vaše želje za pravim automobilom ili pravom kućom ili pravim priznanjem na poslu: sve zato što tražite slavu koja dolazi od ljudi, a ne od Boga.

  1. Zanemarivanje drugih

Ponos cijeni neke ljude više od drugih. Poštuje one koje svijet smatra dostojnima časti, dajući veću vrijednost njihovim riječima, njihovim željama i njihovim potrebama. Postoji uzbuđenje u meni kada me priznaju ljudi koji imaju „moć“. Svjesno ili nesvjesno ignoriramo slabe, nezgodne i neprivlačne, jer nam se čini da nemaju puno za ponuditi.

Možda se mnogo više nas bori s ponosom nego što smo to mislili.

Postoji dobra vijest za ponosne. Priznanje ponosa signalizira početak kraja za ponos. Ukazuje da se rat već vodi. Samo kada nas Duh Sveti pokreće, koji nas je već učinio poniznima, možemo ukloniti prizmu ponosa s naših očiju i vidjeti sebe jasnije, identificirati bolest i potražiti lijek.

Božjom milošću možemo se ponovno okrenuti slavnom evanđelju na kojem stojimo i učiniti mnogo, čak i kroz identificiranje našeg ponosa u svim skrivenim područjima unutar nas. Baš kao što me jednom moj prikriveni ponos gurnuo prema smrti, tako me i priznanje mog vlastitog ponosa gura prema životu uzrokujući da se čvrsto držim Kristove pravednosti.

„Pronikni me, Bože, i upoznaj mi srce; ispitaj me i upoznaj misli moje; i vidi ima li u meni kakva zla puta, i povedi me putem vječnim!“ (Psalam 139,23-24)

Autorica: Fabienne Harford; Prijevod: Vesna L.