”…jer će vam se mjeriti mjerom kojom mjerite.” (Luka 6,38)
Na Božić me nazvala jedna starija žena koju duže vremena nisam čuo. Nakon izmijenjenih prigodnih riječi povodom obilježavanja Kristovog silaska na Zemlju među nas, ispričala mi je kako je unatrag nekoliko mjeseci bila u bolnici te kako joj je zdravstveno stanje bilo vrlo ozbiljno, čak i kritično. Uspjela je preživjeti i sada, evo, iako prilično krhka i slaba, nastavlja hrabro dalje…
Ono što sam, zapravo, htio prenijeti jest nešto što me je, moram priznati, zaprepastilo, a ova žena mi je prepričala kao živi svjedok dotičnog događaja iz bolničke sobe. Naime, jednog je dana u posjetu drugoj starici, koja je teško dišući ležala na susjednom krevetu, došao njezin sin. Zdravstveno stanje njegove majke bilo je, također, na rubu života i smrti.
Prignuvši se nad krevet, ovaj je čovjek zazvao svoju majku: ”Majko, čuješ li me?” Ali, ni nakon ponovljenog zazivanja nije dobio odgovor niti potvrdnim kimanjem glave. Vidjevši da ona niti oči ne otvara, primakao joj se bliže i rekao: ”Majko, slušaj me dobro… Ne želim da dođeš kući…”. Zatim se polako uspravio te okrenuo da će napustiti prostoriju, ali je pritom susreo pogled druge starice, za koju je, očito, mislio da niti išta vidi niti išta čuje. Bio je zatečen i zbunjen, možda negdje u dubini i posramljen, jer je ipak netko čuo riječi koje je izustio prema svojoj majci.
Bog zna s kakvim je mislima izišao iz te bolničke sobe ostavivši majku s riječima koje su joj, očito, trebale zadati posljednji udarac. Ne znam je li doista upravo to bio posljednji udarac, ali je baš te noći njegova majka preminula, kako mi je prepričala ova druga starica koja je uspjela preživjeti.
Razmišljao sam poslije o tome bi li mogao postojati kakav kontekst zbog kojeg bi se mogle barem donekle razumjeti riječi koje je taj čovjek uputio, tj. zadao vlastitoj majci. Možda je ona bila loša majka koja jednostavno nije voljela svoga sina… Možda je cijeli život favorizirala drugog sina… možda je u nasljedstvo ostavila mnogo više nekom drugom nego njemu… Možda mu je svojedobno, prilikom neke svađe, rekla kako je bio neželjeno dijete… O svemu sam tome nagađao. Svejedno, ipak nisam mogao doći do nekog suvislog odgovora na pitanje: ”Zašto, sine, klinom na majku svoju?” Da, riječi su nerijetko poput klina, noža, čekića, metka… Udaraju, prodiru, zarivaju se, sijeku, ubijaju, pokapaju…
Možda se, s razlogom, sablažnjavamo nad riječima koje je ovaj čovjek uputio svojoj majci. No, nažalost, zar sličnih riječi nema svakodnevno posvuda oko nas? Zar ih nema ponekad i u nama samima, samo u nekoj drugoj varijanti? Možda ne prema svojoj majci, ali možda prema bratu, susjedu, kolegi…? Kad nekoga omalovažavamo, kad mu se rugamo, kad preziremo neki njegov potez i sl., zar u svojoj srži to ne odiše ovom porukom: ”Bolje bi bilo kad te ne bi bilo!”?
”Ne želim da dođeš kući…”, rekao je sin svojoj majci. Na kraju, mogu samo reći da ako se sin iskreno ne pokaje za to i za tko zna što sve ne, jednoga bi dana od vječnoga Suca mogao čuti riječ: ”Ne možeš doći kući! Idi na ono mjesto gdje je ekipa, tebi slična! To si sam izabrao. Jer strpljivo sam te zvao k sebi, ali mi nisi htio dati ruku… Htio sam ti oprostiti, ali oprost nikada nisi tražio iskrena srca…”
Autor: Dražen Radman
