„Mama, moram ti nešto reći.“ Tako je počela priča koja mi je promijenila život. Na vratima je stajao moj sin Filip, mokar od kiše, s dekom u naručju. Kad ju je razmotao, ugledala sam lice novorođenčeta. „Ovo je… moja kći“, izustio je kroz suze.
U trenutku sam osjetila kako mi srce tone. Nisam znala što reći. Filip, moj ponos, sada otac – još uvijek dijete. „Ena je otišla u Njemačku“, rekao je. „Roditelji su je poslali čim su saznali. Nisam imao kome drugome otići.“
Primila sam bebu u naručje i, unatoč šoku, osjetila toplinu života koji mi je Bog stavio pred ruke. Znala sam da nas čeka težak put. Živimo u malom mjestu gdje se sve zna i gdje se grijeh ne zaboravlja. Ali nisam mogla dopustiti da ta mala djevojčica ode u dom.
Selo je brujalo, susjedi su šaptali, a moj otac je viknuo: „Sramota!“ No tada sam prvi put u životu podigla glas. „Tata, ovo nije sramota – ovo je ljubav. Naša krv. Naše dijete.“
Filip je počeo raditi poslije škole, donosio novac za pelene i mlijeko, učio noću, a ja sam bdjela uz bebu. Dala sam joj ime Nina. Postala je svjetlo u našoj kući.
Godinama kasnije Ena je poslala pismo iz Njemačke: „Oprosti. Nisam bila dovoljno hrabra.“ Filip je plakao, ali ujutro ustao i rekao: „Mama, bit će sve u redu.“
Danas, kad mala Nina trči po dvorištu i viče „bako!“, znam da je bio u pravu. Život nas je iskušao, ali nas nije slomio. Jer obitelj nije ono što drugi misle o nama — obitelj je ono što smo spremni učiniti jedni za druge, piše Stil.
