Nedavno sam sjedio s prijateljem na kavi u jednom otmjenom kafiću nedaleko Venecije. Primijetio sam kad je ušao neki čovjek i sjeo za stol do nas. Pozvao je konobara i naručio: ‘Molim dvije kave, jednu na zid.’ To nam je bilo neobično jer je i dobio samo jednu kavu na stol, a kada je platio i otišao, konobar je prilijepio papirić na zid s porukom ”šalica kave”.
Još dok smo bili tamo, ušla su dvojica muškaraca, sjeli i naručili dvije kave za stol i jednu za zid. Platili su sve tri kave i otišli, a konobar je ponovno prilijepio papirić s porukom ”šalica kave”.
Nakon nekoliko dana, ponovno smo otišli u taj kafić. Dok smo pili kavu, ušao je jedan muškarac. Po odjeći se vidjelo da je siromašan. Kad je sjeo, pogledao je prema zidu i rekao konobaru: ‘Molim jednu kavu sa zida’ i konobar ga je ljubazno poslužio.
Muškarac je popio kavu i otišao bez da je platio. Konobar je na to skinuo jedan papirić sa zida i bacio ga u koš. Tada smo shvatili o čemu se radi i cijela nas se stvar duboko dojmila.
Kava nije neophodna našem društvu, niti životu. Trebamo biti svjesni da kada uživamo u nekom blagoslovu, nekima ono nije dostupno. Zanimljiv je i pristup tog konobara, koji je muškarca poslužio ljubazno kao i sve ostale kako se ne bi osjećao poniženim. On ne mora prositi za šalicu kave, samo pogleda na zid, zatraži je i može uživati u njoj kao i svi drugi.
Sjajan način da se pokaže suosjećanje uz poštivanje ljudskog dostojanstva.
Izvor: Laudato.hr
