Zanimljivo je kako i nakon toliko vremena, slika Posljednje večere može zadiviti one koji ju promatraju.

Smatra se jednim od najvećih djela Leonarda da Vincija, ali zamalo da nije preživjela. Što još o njoj znate?

Bilo da ste pokušavali imenovati sve apostole ili ste umetali razgovore u izmišljene oblačiće iznad njihovih glava, na toj slici je toliko toga što treba upiti.

Za one koji nisu poznati s biblijskim događajem posljednje večere – bio je to posljednji obrok koji je Isus dijelio sa svojim učenicima (bliskim sljedbenicima) prije nego je raspet.

U skladu sa židovskim blagdanom, vjeruje se da je riječ o objedu Pashe kojim se slavi brijeg Židova iz egipatskog ropstva. Tijekom tog obroka Isus je objavio da ga je netko blizak njemu izdao (Ivan 13,21) – taj je trenutak da Vinci zamrznuo u vremenu.

Leonardo je započeo stvaranje te slike 1495. Nakon nekoliko neuspjelih projekata, moguće je da je prihvatio slikanje tog prizora samo kako bi mogao „platiti račune“. U to vrijeme imao je 43 godine, a mnogi su mislili da ne može držati korak s onim što je njegov potencijal diktirao. Nadao se da će ta slika uspjeti okrenuti sve u njegovu korist i da će ostaviti utjecaj na svijet umjetnosti.

7. Posljednja večera – neuspjeli eksperiment

Kada je dobio taj projekt, Leonardo još nije bio dobro upoznat sa slikanjem freski. Bio je to najveći slikarski pothvat koji je do tada pokušao. Leonardovo djelo zapravo i nije freska.

Znajući da će mu trebati vremena za rad na slici, odlučio je eksperimentirati sa predivnim pigmentima koje je nanosio direktno na podlogu. Za razliku od tradicionalnih freski, on je odlučio pomiješati boje direktno sa podlogom. To je značilo da se boje nisu održale kako su trebale, a počele su se guliti još 1517., manje od 20 godina nakon što je dovršio sliku.

6. Posljednja večera – trenutni uspjeh

Leonardo je imao reputaciju kao umjetnik koji ne dovršava svoje radove. Posljednja večera mu je bila prilika da stvori ime za sebe i napravi pravo remek-djelo. Brzo je u tome i uspio. Za razliku od mnogih slavnih slika, da Vinci je imao priliku vidjeti važnost svojih slika za svog života. Kada je dovršio sliku ona je odmah postala jako popularna. Povjesničar i pisac Ross King proveo je godine istražujući da Vincija.

„Bila je to slika koju se najviše kopiralo – ne samo na platnu, nego i u mramoru, vosku i terakoti“, rekao je King, „Svatko je htio svoju verziju. Leonardo je napokon stvorio remek-djelo o kojem je sanjao.“

5. Posljednja večera – opstanak najjačih

Ta je slika prošla kroz mnoge traume. Dvadeset godina nakon što je dovršena, počela je pucati. Crkva nije bila motivirana da ju obnovi. Napravili su vrata na njoj, na području Isusovih nogu, koje su naslikane kao prekrižene kako bi najavile njegovo raspeće. Na sliku se više nije gledalo kao na važan dio povijesti.

Tijekom Napoleonskih ratova, u toj su crkvi bili smješteni vojnici. Koristili su sliku kao metu za vježbanje pucanja. Velik dio Isusova lica bio je oštećen. Kada su patroni religiozne umjetnosti počeli cijeniti tu sliku, već je bilo vrijeme za Drugi svjetski rat.

Pokušali su zaštiti sliku skelama i vrećama pjesma. Taj trud se pokazao uspješnim kada je bomba pala u blizini crkve te je uništila krov i nekoliko zidova. No, Posljednja večera je preživjela.

4. Posljednja večera – nije jedini primjerak

Postoje dvije gotovo iste replike Posljednje večere. Vjeruje se da su ih naslikali Leonardovi učenici te su u odličnom stanju. Možda su odlučili koristiti pravu tehniku za slikanje freska? Jedna se čuva u Londonu, a druga u Crkvi u Ponte Cariasca, Švicarska.

Upravo nam te kopije pokazuju u kako bi da Vincijevo djelo izgledalo sada da nije prošlo kroz tako velike traume. Postoje mnogi koji bi radije pogledali primjerak u Švicarskoj nego imali 15 minuta za gledanje i sate čekanja u redu za original u Italiji.

3. Posljednja večera – Isus je imao noge

Tijekom razdoblja renesanse u Italiji, umjetnost je bila mnogo više od samo vizualnog iskustva. Slikari tog vremena su posao dobivali od bogatih patrona i crkvi. Njihova djela su služila kako bi obrazovala i utjecala na osobe koje ih promatraju. U slučaju Posljednje večere vrijedi isto to.

Iako je odlučio napraviti nešto novo u samom procesu stvaranja slike, da Vinci nije ignorirao postavku da njegova slika treba „podučavati“. Na slici je svaki učenik posebno postavljen na određeno mjesto, a pomno su izabrane i njihovi izrazi lica i položaj tijela. Leonardo je jako pažljivo radio na svakom detalju – Isus je u originalu imao noge, postavljene kao da su na križu kako bi ukazale na ono što tek dolazi. Na žalost, nitko nije brinuo za važnost toga kada je odlučeno probiti vrata na mjestu Isusovih nogu čime je uklonjen vrlo važan dio slike.

2. Posljednja večera – više talijanska nego židovska

Budući da je htio utjecati na one koji bi promatrali njegovo djelo, da Vinci je sliku više prilagodio talijanskoj kulturi više nego židovskoj. Budući da je njegova publika bila talijanska, da Vici je htio da taj trenutak u vremenu bude jasno razumljiv onima kojima je slika namijenjena. Religijska tradicija u to vrijeme bila je katolička. Mnogi elementi Posljednje večere ukazuju na kulturne prakse toga vremena.

Vjerujući da je posljednja večera bila na večer Pashe, trebale bi postojati točno određene prehrambene mjere. Okrugli talijanski kruh tako ne bi bio na meniju. No postoje još veći problemi sa slikom koju imamo u glavi kada pročitamo biblijski opis posljednje večere.

Ako je bila riječ o Pashi, onda bi večera bila održavana netom prije zalaska sunca. Ne bi bilo jarkog svjetla koje prolazi kroz prozor iz kojeg se pruža pogled na talijanski pejzaž, a ne na Jeruzalem. Naravno, da Vinci je htio pokazati sve učenike za jednim stolom – no vjerojatnije je da su učenici zapravo sjedili i ležali oko stola u obliku slova U. Čak su i njihove haljine naslikane u skladu sa talijanskom renesansom.

Iako se ne može dokazati, da Vinci vjerojatno nije zamoljen da bude dosljedan biblijskoj priči nego da se usmjeri na ideju i srž tog događaja. Vizualni podražaj koji bi promatrači razumjeli. Priča se da je da Vinci hodao ulicama i zatvorima Milana kako bi pronašao inspiracije za lica učenika. Tada je stvorio predivnu talijansku verziju jako važnog trenutka u životima Isusovih učenika.

1. Posljednja večera – Leonardovo djelo?

Slika koju danas možemo vidjeti, iako je zadivljujuća, zapravo je restaurirano djelo doktorice umjetnosti Pinin Brabille Barcilon, započeto 1978. Smatra se da je „prepravke“ preživjelo samo 20% originalne slike. 1770. godine, Giuseppe Mazza je preslikao sva osim tri lica, a 1821. Stefano je Barezzi pokušao cijelu sliku prenijeti na platno. Naravno, svi ti pokušaji su oštetili ionako krhko djelo.

Mauro Pellicioli je 1949. napravio najveću restauraciju pokušavajući ju zaštitit premazom. Tada je na scenu stupila Barcilon koja je 1970.-e odlučila upotrijebiti novu tehnologiju – rendgen. Započela je 20-godišnju restauraciju. Ovako je slika izgledala prije njezinog pothvata:

Iako postoje mišljenja da bi se sliku trebalo još restaurirati i da se rendgen nije koristio koliko je trebao, zanimljivo je primijetiti da su vraćeni sitni detalji koji su prije bili izgubljen. Naranča ovdje, ruka ili rubac ondje… Ujedno je odlučeno da sve što nije bilo 100% Leonardovo djelo treba obojati bež bojom. Zbog toga je Posljednja večera koju danas vidimo više kao čitanje između redaka.

Autor: Kingley Brown; Prijevod: Mislav U.; Izvor: Godupdates.com

Reci što misliš