Jedno od pitanja koje mnogi vjernici postavljaju glasi: “Što ako sagriješim i umrem prije nego što stignem priznati taj grijeh Bogu?” ili pak: “Što ako sam zaboravio na neki grijeh i nikada ga nisam izrekao u molitvi?”
Takva pitanja proizlaze iz nesigurnosti, ali i iz pogrešnih pretpostavki o samom spasenju. Spasenje se ne zasniva na tome jesmo li uspjeli nabrojiti i priznati sve svoje prijestupe prije smrti. Kad bismo tako razmišljali, tada bi spasenje ovisilo o našoj sposobnosti i točnosti, a ne o Božjoj milosti i Kristovu dovršenom djelu na križu.
Istina evanđelja je jasna: spasenje nije rezultat naših pokušaja da budemo savršeni u priznanju, već Božjeg dara u Isusu Kristu. Kada povjerujemo u Njega kao svoga Spasitelja, naši grijesi – prošli, sadašnji i budući – stavljeni su na Njegova ramena. “U njemu imamo otkupljenje, oproštenje grijeha” (Kol 1,14). Njegova žrtva dovoljna je za sve, bez iznimke.
To, naravno, ne znači da vjernici trebaju živjeti bezbrižno, bez svijesti o grijehu. Naprotiv, Biblija nas poziva da priznamo svoje grijehe: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti” (1 Iv 1,9). Priznanje grijeha nije način da ponovno zadobijemo spasenje, nego čin kojim pokazujemo da se slažemo s Bogom – da priznajemo kako smo pogriješili i želimo obnoviti odnos s Njim.
Priznanje čisti našu savjest
Možemo to usporediti s obiteljskim odnosom. Dijete koje se ogriješi o svoga oca ne prestaje biti njegov sin. Nitko ga ne izbacuje iz obitelji. Ali dokle god odbija priznati pogrešku, odnos ostaje narušen. Tek kada dijete dođe i iskreno kaže: “Oprosti, bio sam u krivu”, ponovno se uspostavlja bliskost i mir u tom odnosu. Tako je i s Bogom – On nam je već oprostio u Kristu, ali priznanje čisti našu savjest i vraća nas u toplinu Njegove prisutnosti.
Možemo razlikovati dvije razine oproštenja. Prvo je položajno oproštenje – potpuno i vječno, dano u trenutku kad smo prihvatili Krista. Ono jamči naše spasenje i ulazak u nebeski dom. Drugo je odnosno oproštenje – ono koje obnavlja zajedništvo s Bogom nakon što smo ga povrijedili svojim postupcima. To odnosno oproštenje nije pitanje našeg spasenja, nego našeg hoda s Gospodinom iz dana u dan.
Zato, ako se pitate hoće li vas zaboravljeni grijeh ili trenutak smrti bez priznanja odvojiti od Boga, odgovor je jasan: neće. Kristova krv dovoljna je za sve grijehe. Međutim, vjernik koji ljubi Boga neće ignorirati grijeh u svome životu. Priznavanjem ostajemo u zdravom odnosu s Njim, u miru i slobodi, bez tereta krivnje.
Bog nije strog knjigovođa koji bilježi svaki naš propust i čeka trenutak da nas odbaci. On je Otac koji ljubi i koji nas je u Kristu već prihvatio. Kada to razumijemo, prestajemo živjeti u strahu i počinjemo živjeti u sigurnosti Njegove milosti.
Na kraju, zapamtimo: naše spasenje počiva na Kristovu djelu, a ne na našim savršenim priznanjima. Ali naše zajedništvo s Bogom raste upravo kroz ponizno priznanje i obnovljenu blizinu s Onim koji nas je već u potpunosti oprostio.
