Ako ste se ikada pitali što će vam crkva, evo jednog jako dobrog odgovora!

Čujem danas od mnogih, vjerojatno s pravom nezadovoljnih ljudi, da ne žele više ići u crkvu.

Kažu, stalno jedno te isto, Isus pa Isus, pokaj se, vrijeme je (kao svaki put je to vrijeme), a i glazba je postala dosadna. Gledaš iste face, slušaš iste molitve, nekako te Bog ne dotiče, nemaš jasnu viziju što i kako sa sobom u životu.

I dosta je bilo, išao si tamo već toliko vremena a još te računaju kao mladog u vjeri, kampovi su k’o lokalni komarci smar, a i nisi više omladinac od 16 godina da ti svi kažu kako si lijep, i sladak i simpatičan, Vjeran i šta sve ne, odnosno omladinka, pametna i lijepa, vjerna i tome podobno. Eto, baš prošlog tjedna su te pitali da malo volontiraš u nedjeljnoj školi, zar tebe – pa zar nemaju nekog drugog, nego baš tebe! Stalno nešto! I još te pitaju za kućnu grupu … Ma dosta ti je svega.

Razumijem sve ove gornje argumente. I nemam pravi odgovor. Mislim da ljudi koji ovako razmišljaju govore ispravno sa svoje točke gledišta. Stvarno, šta će im takva crkva?

Crkva je postala takva kada je prestala biti prava lokalna crkva. Kada je dopustila da članovi u nju dolaze na predstavu koja se odigrava pred njihovim očima. Kada je prestala poziva vjerne služiti bez ustezanja, jer kome služe? Jedni drugima. Crkva je danas postala takva da u njoj pastor / propovjednik je taj koji treba brinuti za sve, znati sve, rukovoditi svime. Zamislite samo, od njega se očekuje da kad propovijeda uvijek biblijski propovijeda, kada se moli da odgovori odmah stižu, a kada nešto kaže kao da je sam glas s neba nešto rekao. Naravno, on uvijek osigurava pare za crkvene potrebe, poznaje cijeli grad i najbolji je bračni savjetnik. Može i kumu zaposliti … i na usluzi je 24 sata dnevno. Nema takvog čovjeka na ovom svijetu.

Kada smo mi počeli odlaziti u crkvu kao na kazališnu predstavu, bilo je samo pitanje vremena kada ćemo postati nezadovoljni onim što dobivamo za svoju lojalnost, to para što damo u kolektorima, i za svoje vrijeme. I najbolje kazalište na svijetu, i najbolji zabavni program, dosadi nakon određenog vremena. Pa nam je tako dosadila i najbolja crkva s najboljim propovjednikom itd. Tako mi zamišljamo lokalnu crkvu.

A zamislite ovakvu crkvu: crkva u koju dolaze grešnici (vjerni) koji žele čuti ohrabrenje i pouku za bolji kršćanski život, crkva u koju dolaze vjerni (grješnici) u namjeri služiti drugima u svojim duhovnim darovima, crkva u kojoj ćeš nekom prići s namjerom pomoći i tako blagosloviti tu osobu, ma šta to bilo, crkva u kojoj će pastor / propovjednik biti jedan od nas, ali s pozivom od Boga da nam čita iz Svetog pisma, crkva u koju odlaziš da se prijaviš biti dežurni, ili učitelj u školi ili dijeliti pomoć nevoljnicima, crkva za koju skupljaš novac od svojih prihoda i u molitvi ga vraćaš Bogu radostan što daješ za Božje djelo. Do takve crkve bi ti bilo stalo! Zamisli takvu lokalnu crkvu. Kad bi svi mi došli s namjerom služiti drugima, svi bismo otišli kući posluženi i blagoslovljeni, ali baš svi. Jedan će doći s pjesmom na usnama, druga s molitvom i blagoslovom, treći će imati nešto posvjedočiti iz života, četvrtom će Bog staviti na srce dati mali dar nekom drugom, ali da nitko ne zna osim Boga što je tko dao, peta će donijeti kolača za djecu, šesti će voziti susjede kući iako i nisu baš susjedi, sedmi i sto sedmi će doći sa zahvalnim duhom i odbiti kritičke misli i strijele otrova. I tako do posljednje bebe. Glazba i molitva će biti iskreni, kratki, iz srca, baš kao i suze zbog mog grijeha, a poruka blaga i milosti puna, kao da i takvih stihova ima u Svetom pismu.

Meni treba takva lokalna crkva. Samo još da se ja promijenim … ali čekam. Čekam najprije da drugi počnu.

Autor: Branko Bjelajac