„Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.“ (Luka 14, 33)
Bez sumnje, postoje mnoga Isusova učenja, koja se lako pamte, no koja se teže razumiju i shvaćaju i koja je iznimno teško živjeti u praksi u našim svakodnevnim životima. Takve lekcije je Isus često, iako ne uvijek, opisivao kroz usporedbe, jer je tako naučavao. Na primjer:
- Usporedba o talentima. (Matej 25, 14-30; Luka 19, 12-28)
- Bogati, mladi vladar. (Matej 19, 16-23; Marko 10, 17-27; Luka 18, 18-30)
- Bog ili novac; svatko od nas mora odabrati. (Matej 5, 38-42)
- Oprosti drugome ili Bog neće oprostiti tebi. (Matej 6, 14-15)
- Služi siromašnima i onima koji su u potrebi, u suprotnom ćeš ići u pakao. (Matej 25, 41-46)
- Blagoslovljeni su siromašni, gladni i oni koji plaču, kao i oni koje se mrzi. (Luka 6, 20-23)
- Jao bogatašima i onima koji su sada siti i onima koji se sada smiju i kada drugi govore dobro o njima. (Luka 6, 23-26)
Mogli bismo nastaviti. Okreni svoj obraz. Voli svoga neprijatelja.
U ovima i mnogim drugima, vjerojatno većini od Isusovih usporedbi, Isus je naučavao o životu kojeg smo pozvani živjeti: stvarnim zahtjevima učeništva. Naučavao je što točno znači slijediti Ga. Možda je jedno od najuvjerljivijih učenja ono kada je naučavao o cijeni koju svatko od nas mora platiti ako želi postati Kristov učenik:
„Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik! “Tko od vas, nakani graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: `Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!` Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir. “Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.“ (Luka 14, 26-33)
Čekaj, molim? Mrzi oca i majku, ženu i djecu? Mrzi vlastiti život? Ako su ovo uvjeti za učeništvo, u tom slučaju za svakoga od nas bilo bi pametno kada bi odvagao isplati li se to ili ne, zar ne? No, što je zapravo Isus mislio s ovime?
Argument protiv kulturalnog kršćanstva
Za vrijeme svoje zemaljske službe, Isusa je pratilo veliko mnoštvo, koje je često brojalo i više tisuća. Svatko je mogao čuti o čudima, iscjeljenjima i mogao je biti besplatno nahranjen. No Isus je znao da srca tih ljudi nisu s Njim. Znao je da samo žude za onime što On može učiniti za njih. Željeli su požeti nagradu. Voljeli su darove, no ne i Isusa. Voljeli su koncept Isusa, bez razumijevanja onoga tko Isus jest. To vidimo i danas.
Isus je Onaj koji će nas odvesti u raj nakon tjelesne smrti, zar ne? On je umro na križu kako bi platio za naše grijehe i kako bi nam osigurao mjesto u našoj vječnoj domovini, na nebu. Zar ne? To je to, ljudi! Na nebesima nas čeka naša palača! Isus poznaje naša srca i jasno je da On nema plan za nas da ovdje na Zemlji živimo udobnim životima.
Koliko nas danas izgovara riječi, koje ne živimo? Koliko nas može zapamtiti učenja, ali ih ne primjenjuje u vlastitim životima? Koliko nas brine o onome izvanjskom, o činjenju djela, a ne razumijemo Krista u srcu? To vidimo i u crkvenim zajednicama. Pamtimo stihove i ponavljamo ih, kao da vjerujemo da su istiniti. Možda i vjerujemo u njih, ali te se riječi ne pomiču iz naših umova prema našim srcima. No, Bog se ne da izrugivati, a Isus se ne da varati:
„Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: `Gospodine, Gospodine!`, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: `Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?` Tada ću im kazati: `Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!“ (Matej 7, 21-23)
Izgleda da su ove riječi usmjerene prema ljudima koji čine djela i izvana prikazuju kao da vjeruju u Krista, no njihova su srca daleko od Njega. Ti ljudi su možda izrekli neke tvrdnje, znajući očekivanja, no nikada nisu uistinu živjeli te riječi. Nakon svega, ako su ti ljudi zaista prorokovali, istjerivali demone i ako su obavljali čudesa u Njegovo ime, Isus bi ih poznavao. U svakom slučaju, lekcija za nas ovdje odnosi se na to da same riječi i djela, bez vjere, bez srca koje je okrenuto prema Kristu, nije onakvo učeništvo kakvo Isus traži. Jakov, Isusov brat, to je ovako opisao:
„Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi.“ (Jakovljeva 2, 17)
Drugim riječima, ako tvrdimo da vjerujemo, a ta vjera nema nikakav utjecaj na naš život, onda je ona bezvrijedna. Ako naši životi ne odražavaju učenja Isusa Krista, onda smo i dalje izgubljeni, bez obzira na riječi. Danas ogroman broj ljudi tvrdi da vjeruje. Sviđa im se zamisao vječnog života, izbjegavanja pakla i mogućnost molitve za bilo kakvu potrebu. No mnogi se ne žele odreći svojih tjelesnih potreba i života kako ih sada žive. Više su zaljubljeni u svoje grješne navike nego u Krista.
„Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta.“ (1. Ivanova 2, 15-16)
Cijena učeništva
Što je ono što od nas Isus zaista očekuje? Isus je često koristio usporedbe kako bi došao do poante. Jasno je da Isus od nas ne očekuje da si doslovno iskopamo oko ili odrežemo ruku, ako nas ti dijelovi tijela navode na grijeh. (Matej 5, 29-32) Isto tako, ne očekuje da doslovno ”zamrzimo” naše očeve i majke, žene i djecu ili braću i sestre. Znamo ovo, jer smo pozvani na to da prema svima iskazujemo ljubav. No Isus je vrlo nedvosmislen u pogledu onoga što očekuje od nas: on želi naše cijelo biće. Želi našu potpuno posvećenost, cijelo naše srce, svaki dio nas.
„A govoraše svima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“ (Luka 9, 23-25)
Često podcjenjujemo važnost značenja riječi ”nositi križ”. No kada je Isus izgovorio ove riječi, Njegovi slušatelj mislili su o križu samo kao o sredstvu za pogubljenje. Mi koristimo ovo kao metaforu. Isus je od njih tražio neka usmrte svoje živote i neka Ga slijede. Umrijeti samima sebi, umrijeti životu kojeg su dosad poznavali, svemu što im je dotad bilo drago i milo i slijediti ga na križ.
Isus je često puno toga rekao s malo riječi, a ovo je bila jedna od takvih situacija. Kada nas poziva na ”procjenu”, On ne želi da mislimo kako Ga možemo pratiti naivno polovicu puta ili da nas trebaju iznenaditi očekivanja. I tu nema pregovora. Dar vječnoga života besplatan je za svakoga onoga tko zamoli i povjeruje (Ivan 3, 16), no to nije besplatan program zdravstvene skrbi. On zahtijeva i posvećenost s naše strane; trebamo se odreći vlasništva nad našim životima i to vlasništvo predati Njemu. Trebamo slijediti Krista i Njegova učenja. Ne možemo više jednostavno tek tako slijediti želje naših tijela; trebamo se odreći egocentričnog, ”prvo ja” mentaliteta i pristupa životu. Isus je u jednog prigodi kraljevstvo nebesko opisao na sljedeći način:
„Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. “Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.“ (Matej 13, 44-46)
U svakoj usporedbi, čovjek je prodao sve što je posjedovao. Svatko se odrekao svega, kako bi dobio vrijedno blago koje je našao. To je ono što Isus očekuje od nas: odricanje od svega što imamo, od svega što jesmo, kako bismo mogli biti nazvani Njegovim učenicima.
Što je nagrada?
Isusovi učenici su ili u potpunosti Njegovi učenici ili nisu uopće. Isus je izložio poprilično visoku cijenu učeništva, ali je s njima predočio i neke nevjerojatne nagrade.
„Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, puhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni. “Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, puhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.“ (Matej 7, 24-27)
Kada samo usmeno predamo život Kristu, te riječi su poput političkih tema koje su napisane na transparentu. Nemaju snagu, ni temelj. Poput kuće koja je izgrađena na pijesku i kartonu, takvo kršćanstvo ne može se oduprijeti olujama života. No ako izgradimo naše živote, odnosno naše domove na stijeni vjere u Isusa Krista, moći ćemo izdržati sve što će biti bačeno na nas i opstat ćemo. Nećemo propasti, jer je naša vjera utemeljena na Isusu Kristu. Time što gubimo naše živote, mi ih spašavamo. (Luka 9, 4)
Kada odustanemo od nas samih i kada predamo naše živote Kristu, dobit ćemo plaću za to nakon uskrsnuća pravednih. (Luka 14, 14) Drugim riječima, ono što smatramo da je gubitak ovdje je ništa u usporedbi s onime što dobivamo s Isusom u vječnosti. Pavao je to izvrsno objasnio kada je napisao sljedeće:
„Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem.“ (Filipljanima 3, 8)
Neka svatko od nas kaže: ”Smatram sve ono što sam izgubio smećem, kako bih mogao dobiti Krista”.
Autor: Greg Grandchamp; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Christianity.com
