Kao onaj koji skida haljinu u zimski dan ili ocat lije na ranu, takav je onaj koji pjeva pjesmu turobnu srcu. Izreke 25,20
Zar je uopće moguće oraspoložiti turobno srce? Baš i ne. Ali to što kao nadriliječnici ipak uvijek iznova pribjegavamo ovakvim “terapijama” pokazuje koliko nam je malo stalo do potištenih oko nas.
Apostol Pavao bolje je znao na koji se to način radi: “Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima!”
“Plakati sa zaplakanima” ne ide drugačije nego njihovu bol uzeti k srcu kao da je naša vlastita.
Svi smo već doživjeli na koji način ljudi susreću ožalošćene: licu se dodaju bore, zatim pojačan stisak ruke uz mrmljanje nekoliko otrcanih fraza poput: “Moja sućut!” Pritom se srce ne uključuje.
A trebali bismo preuzeti tuđi jad kao svoj vlastiti! Tko je to u stanju?!
Ovdje se uvijek iznova pokazuje siromaštvo i bijeda naših srdaca! Mi nismo u stanju plakati sa zaplakanima.
U svijetu je bio tek jedan jedini koji je to uistinu činio: Isus! On je naše boli na sebe uzeo, kaže prorok Izaija o njemu dok ga je u duhu gledao.
Ako Isus ispuni naše srce, moguće je da i mi, bez daljnjega, postanemo tješitelji tužnih. Osobno sam doživio da istinski, duhom Božjim vođeni Isusovi učenici na ucviljene više ne djeluju poput hladnog vjetra na razgaljenog čovjeka ili poput octa na ranu. Tko je od Isusa primio najveću utjehu u obliku oproštenja grijeha, taj se uči tješenju.
Gospodine Isuse, upotrijebi nas kao svoj alat u nemiru ovoga svijeta! Amen.
Autor: Wilhelm Busch
