Pad u Duhu Svetom mnogima je i danas tajanstvena pojava. Neki je promatraju s čuđenjem, neki sa sumnjom, a neki sa strahopoštovanjem. No iza tog trenutka krije se nešto duboko i sveto – susret čovjeka s Božjom prisutnošću.
U karizmatskim zajednicama, ali i u osobnim molitvama, događa se da osoba, dotaknuta molitvom ili dodirom Božje sile, više ne može stajati. Tada se njezino tijelo jednostavno opusti i padne, najčešće u miru.
Taj trenutak ne treba shvaćati kao predstavu, nego kao fizičku reakciju na Božju slavu – onu istu slavu pred kojom su i proroci padali ničice.
Biblija donosi više takvih primjera. Kad su svećenici u Hramu posvetili Gospodina, „slava Gospodnja napuni dom i svećenici nisu mogli stajati da služe“ (2 Ljet 5,14). Apostol Ivan piše: „Kad ga ugledah, padoh kao mrtav k nogama njegovim“ (Otk 1,17). A u Getsemanskom vrtu, kad je Isus rekao „Ja sam“, oni koji su došli da ga uhvate pali su na tlo (Iv 18,6).
Pad nije znak nečije duhovnosti
Dakle, kad Božja prisutnost dođe, tijelo slabi, ali duh se otvara. U tom trenutku Duh Sveti radi ono što nitko drugi ne može: iscjeljuje rane, lomi okove straha, donosi oproštenje i mir.
Ponekad osoba plače, ponekad šuti, ponekad osjeća toplinu – ali uvijek osjeća da ju je dotaknula ljubav koja nije od ovoga svijeta.
Važno je razumjeti da pad sam po sebi nije znak duhovnosti. Ono što je istinski važno su plodovi. Plod Duha Svetoga prema Galaćanima 5,22-23 su ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost i samokontrola. Duh Sveti ne stvara kaos, nego red; ne donosi nemir, nego mir koji svijet ne može dati.
Kad čovjek padne u Duhu, on zapravo ne gubi svijest – on predaje kontrolu Onome koji jedini zna što mu je potrebno. U tom predanju događa se susret s Bogom koji obnavlja, iscjeljuje i podiže.
Pad u Duhu nije rušenje, nego podizanje iznutra. To je trenutak kad Bog dotakne čovjeka tako duboko da tijelo više ne može stajati – ali duša stoji čvršće nego ikada.
