Usred jednog mog talk-showa slomila sam se. Htjela sam biti savršena kršćanka. Pokušavala sam uvijek imati ljubazan osmijeh na licu, pa čak i ako je unutra sve bilo mračno: to me koštalo moje snage.
Izvana je moj život izgledao kao iz snova: u mojoj domovini Škotskoj otkrivena sam kao pjevačica gospel glazbe. Spirala mog uspjeha brzo se uskovitlala prema gore: internacionalna poznanstva, nagrada za najbolju pjevačicu godine, TV-show, nekoliko knjiga… Bila sam uspješna i koristila sam svoju popularnost da bih drugima pričala o Bogu. Bila sam vrlo zaposlena, vrlo poznata, ali iznutra vrlo osamljena.
Nakon što sam se slomila, poslana sam, ja – “uzorna kršćanka” – u jednu psihijatrijsku kliniku. Još tog jutra gledali su me milijuni ljudi na TV-u, a sada sam sjedila u sobi u kojoj nisam smjela koristiti ni fen zbog straha da bih se mogla objesiti o taj kabel. Dijagnoza: teška, klinička depresija.
Na moje veliko iznenađenje, u to sam vrijeme otkrila da mi je moj slom više pomogao u građenju mosta prema ljudima nego moja prividna cjelovitost. Primijetila sam da neki, najvrjedniji pokloni od Boga, stižu u paketićima do nas i raskrvave nam ruke. Ali unutra se skriva nešto na što si čekao cijeli život. U to vrijeme puno sam naučila o zadovoljstvu: život je dar.
Nikada neću zaboraviti dan kad me nazvala jedna prijateljica koja je stanovala izvan grada. “Mislim da imam AIDS”, rekla je. Sljedećeg jutra pronašla sam kliniku u kojoj je mogla napraviti test krvi. Budući da se morala vratiti kući, podigla sam njene nalaze. U čekaonici je vladala očita napetost u zraku – svi su čekali svoju “presudu”. Iznenada je na vrata doletio jedan mladić. Radost i olakšanje mogli su mu se čitati s lica. Nije morao ništa govoriti. Svi smo znali da je dobio drugu šansu. Kad je prozvan moj broj, ušla sam u ordinaciju kao da mi život visi o svilenom koncu. “Test je negativan”, objasnio mi je čovjek za pisaćim stolom. Dok sam žurila kroz čekaonicu prema izlazu, na vrata je ponovno naletio onaj isti mladić, pošao prema ženi na recepciji, zagrlio je i rekao: “Hvala lijepa!”
Sjećanje na tu zgodu vratilo me dvije tisuće godina unatrag do jednog izvješća iz evanđelja. Isus je izliječio deset gubavaca. “A samo jedan od njih dođe natrag, kad vidje da je iscijeljen. Hvalio je Boga jakim glasom. Bacio se pred noge Isusove na svoje lice i zahvalio mu” (Lk 17,15-16).
Hvala! Samo jedna riječ, jedna upečatljiva riječ, koja poznaje život onog tko je izgovara i onoga kome je upućena.
‘Hvala’ znači da nam je život darovan i da ga ne uzimamo kao nešto što se podrazumijeva.
Jedina osoba na ovom svijetu nad kojom imate kontrolu ste vi sami. Ne možete je imati nad svojim suprugom, svojom odraslom djecom, pastorom ili prijateljima. Ali vi o tome možete svjedočiti svojim životom (načinom života). Radi se o tome da se ne zaokupljamo sitnicama nego da slijedimo Božji put. Ključ toga je zahvalnost.
Moj suprug i ja upravo smo bili u jednom hotelu i pripremali se za konferenciju za žene. On je predložio da si brzo uzmemo nešto za jesti. Ja sam htjela sendvič od tune bez majoneze. “Jasno?” pitala sam. “Ali, molim, bez majoneze!” ponovila sam. Kad se vratio, uzela sam sendvič i imala što vidjeti: majonezu! “Čemu ovo liči?” pitala sam ga. “Majonezi”, šapnuo je. “Pa, rekla sam ti da ne želim majonezu”, odvratila sam. “Jesi li?” upitao je on. “Žao mi je!” Najmanje sat vremena vladala je čelična šutnja među nama, dok ga nisam zamolila da mi oprosti. Kasnije navečer pozdravljala sam ljude za mojim stolom s knjigama. Jedna gospođa, otprilike mojih godina, zagrlila me i rekla mi: “Lijepo je vidjeti koliko se vi i vaš suprug volite. Uvijek se međusobno cijenite!” Zatim je otišla sa suzama u očima. Čula sam kako je sljedeća žena u redu rekla: “Ona je prošli mjesec izgubila muža. Tek su bili dvije godine zajedno.” Kada sam se te večeri sa svojim suprugom vraćala u hotel, gledala sam ga drugim očima. Pitala sam se kako bi se osjećala kada bi posljednje što sam mu rekla bilo: “Nisi sposoban donijeti mi čak ni jedan običan sendvič.” Istina, moj suprug ne sluša uvijek, ali kada ga sa zahvalnošću promatram, vidim u njemu čovjeka vrijednog ljubavi.
Često polazimo od pretpostavke da nas Bog ljubi kada je sve u redu, a kada život postane težak, tada mislimo da nas ne voli. To nije točno. Pružite Bogu ruke! On je na djelu.
Dar i prisutnost radosti toliko su vrijedni koliko mi svakog trenutka u danu pokušavamo živjeti. Ako biste znali da je danas posljednji dan koji ćete proživjeti sa svojim dragima, bi li to promijenilo te trenutke? Radost je svjesna odluka koju svaki dan donosimo: otpuštamo nevažne stvari, a radujemo se sa zahvalnošću velikim i važnim stvarima. Zahvalnost mijenja nezadovoljstvo.
Zahvalnost nas vuče prema gore i izvlači iz nas samih radost. Jedne večeri sjedila sam s Ruth Graham. Kasnije sam još jednom pročitala naš razgovor da bih ga prilagodila tisku. “Ovaj dio retka gotovo sam previdjela”, rekla je ona. “A on je ključ!” Posegnula sam za svojom Biblijom i otvorila Fil, 4,6-7: “Ne brinite se tjeskobno ni za što, nego u svemu, molitvom i prošnjom, sa zahvalom, iznosite Bogu svoje potrebe. I Božji mir, koji nadilazi svaki um, čuvat će vaša srca i misli u Kristu Isusu.” Što je ona “gotovo previdjela”? Dio “zahvalnosti”. Ruth mi je pričala o poteškoćama s njenim sinom Franklinom. Pričala mi je o mnogim večerima kada je uz krevet klečala i za njega molila jer je bježao od očeva poziva da prihvati Krista. Tada je jedne večeri još jednom pročitala riječi u Filipljanima. Ovoga puta tekst je vidjela drugim očima: “sa zahvalnošću!” Od te večeri kada bi molila za Franklina, činila bi to sa srcem i zahvaljivala Bogu na njegovu životu. S jednim “hvala” teret je s nje kao majke bio predan Bogu. Danas je Franklin Graham predsjednik jedne kršćanske institucije za pomaganje potrebitima, po imenu Samaritan’s Purse – organizacije koja između ostalog dijeli božićne poklone siromašnoj djeci. Kada ga vidim, sjetim se Ruth i Boga, i svoj teret u molitvi predajem sa zahvalnošću. Biti zahvalan – Pavao je naučio tajnu. Ništa ne dolazi “samo od sebe”. Autorica Mayo Mothers izražava to ovako: “Mi možemo postići božansko zadovoljstvo. Ono ovisi samo o tome na što se u sebi usredotočujem: na ono što Bog nije učinio ili na ono što je učinio.”
Često polazimo od pretpostavke da nas Bog ljubi kad sve ide glatko, a kad život postane težak, tada mislimo da nas On ne voli. To nije točno. Pružite Bogu ruke! On je na djelu! On je “sama radost”! Naša sadašnjost je okružena Bogom koji je vjeran. I naša budućnost je u Božjim rukama koji je nada, a prošlost je pokrivena Bogom koji je ljubav. Možda upravo promatrate svoj život i unatoč tome što se želite u svemu sa mnom složiti, kažete u svom srcu: “Nisam s tim baš načisto!” Poslušajte Pavlove riječi: “Dosta ti je moja milost jer se snaga u slabosti usavršava” (2 Kor 12,9). Imate pravo! Vi to ne možete ostvariti, ni ja to ne mogu ostvariti. Ni mi to ne možemo ostvariti vlastitim snagama. Oslonite se jednostavno na Boga i Njegovu milost. Molite ga da vam pokaže svoju ljubav.
Dajte mu prostora da može djelovati. Dopustite Bogu da vas ljubi i počnite mu zahvaljivati prije nego što “osjetite” toplinu.
Koja radost! Naša radost! Podigni svoje ruke prema nebu i pleši na travi. Smij se kao dijete i plači kao svetac. Zatim padni na koljena i moli. Život je dobar! Bog je dobar! Raduj se, dijete!
Autorica: Sheila Walsch; Prema poglavlju iz knjige ”Svjetlo na kraju tunela”; objavljeno uz dopuštenje izdavača
