Anksioznost je danas jedan od najčešćih zdravstvenih problema u svijetu, a njezina oštrica najčešće nije usmjerena na prošlost, već na ono što bi se moglo dogoditi sutra.
U jeku te ljudske potrebe za osiguravanjem budućnosti, Isusove riječi iz Govora na gori — „Ne brinite se za sutra“ — zvuče gotovo nepromišljeno. No, dublja analiza grčkog izvornika otkriva da Isus nije nudio tek utješnu frazu, već je dijagnosticirao duboku podijeljenost ljudskog uma.
Grčka riječ za brigu koju Isus koristi je merimnao, čiji korijen znači „podijeliti“ ili „odvojiti“. Isus nam zapravo poručuje da dopuštajući brizi da nas obuzme, dopuštamo vlastitom umu da bude rastrgan između sadašnjosti i zamišljene budućnosti. Ta je podijeljenost simptom pokušaja služenja dvama gospodarima: Bogu i bogatstvu (nagomilanoj sigurnosti). Kada pokušavamo sami osigurati sutrašnjicu, preuzimamo teret koji ljudsko biće nije dizajnirano nositi.
Zabrinutost je transakcija bez povrat
Isus koristi primjere iz prirode — ptice i cvijeće — kako bi pokazao da Bog brine za sve stvoreno. Ptice ne sjede besposleno, one rade, ali ne očajavaju oko toga hoće li sutrašnji sustav opskrbe izdržati. Isusov najsnažniji argument je logičko pitanje: „Tko od vas zabrinutošću može produljiti svoj život i za jedan lakat?“. Briga je transakcija bez povrata; plaćamo je mirom i snom, a zauzvrat ne dobivamo ništa.
Biblija nudi praktičan „protokol“ za suočavanje s tjeskobom, vidljiv u životu proroka Ilije. Kada je bio iscrpljen i prestrašen za budućnost, Bog ga nije prekorio, već mu je dao hranu i san. Tek nakon što se pobrinuo za njegovo tijelo, Bog mu se obratio duhovno. To nas uči da briga o sebi, odmor i traženje pomoći nisu znakovi slabosti vjere, već dio Božjeg dizajna za slomljenog čovjeka.
Lijek za podijeljen um nije prazan um, već usmjeren um. Isus nas poziva da „tražimo najprije Kraljevstvo Božje“. To znači preusmjeriti pozornost na Onoga koji drži budućnost. Apostol Petar nadopunjuje tu sliku pozivajući nas da „svu svoju brigu bacimo na Njega“. Grčka riječ za bacanje (epiripto) označava silovito, gotovo očajničko bacanje tereta na leđa Onoga čija su ramena dovoljno široka da ga nose.
Bog nas ne traži da se pretvaramo da teret ne postoji, već da mu ga povjerimo jer Mu je stalo do svake naše pojedinačne strepnje.
