Srce slomljeno
Foto: Unsplash

„Upomoć. Moje srce je slomljeno.“

Ovo je jedno od najčešćih ograničenja u mojoj službi savjetovanja. Postoji mnogo razloga: neuzvraćena ljubav, izgubljeni posao, srušeni snovi, oduzeti supružnici i djeca. Bez obzira na uzrok, bol je slično nepodnošljiva za onoga koji pati. A pitanje koje se nadovezuje na sve to glasi: „Što ću sad?“

Isplačite se

Tuga je čin kao i osjećaj. Kada su srca slomljena, obrazi bi trebali biti mokri. Volio bih da to nije istina, ali jest. Postoji nešto u plakanju što je nevjerojatno zastrašujuće. To je ranjivi čin koji preplavljuje naše misli i osjećaje, ostavljajući nas umornima. Nije čudo onda da ga ljudi izbjegavaju poput kuge, ili osjećaju potrebu za izlikom.

No, Biblija ne donosi takav negativan stav o žalosti. Bog ne govori svojoj djeci da potiskuju suze. Umjesto toga, Bog pohranjuje naše suze u svoju mješinu (Psalam 56,8). U drevnoj, sušnoj zemlji u kojoj mješine nisu bile uobičajene, samo su se dragocjenosti čuvale u njima. Štoviše, sam Bog plače i ne traži izliku (Luka 19,41-44, Ivan 11,35). Kad je Božje srce povrijeđeno, obrazi nisu suhi, stoga se ne trebate sramiti svojih suza.

Nije dovoljno samo iskaliti emocije; treba ih voditi (Psalam 120,1; 130,1). Kršćani nisu samo oni koji plaču, već i oni koji se isplaču dobro. Nije točno da naši stres, tuga, bijes i negativni osjećaji trebaju samo emocionalni izlaz kako bi se oslobodio pritisak. Ovaj „hidraulični“ pogled na naklonost često nanosi više zla nego dobra – prije te spoznaje jedva možemo staviti naš emocionalni čajnik na plamenik prije nego što zvižduk počne zviždati radi olakšanja.

Umjesto toga, ključ je spajanje emocionalne utičnice u nadu. To ne znači da uvijek, u svakom trenutku, trebamo održati svjesni osjećaj nade uz našu tugu – Bog ostavlja u Bibliji mjesta za odlomke poput Psalma 88 i Joba 3. On ne traži od vjernika da na život gleda kroz ružičaste naočale. Međutim, Pavao podsjeća Solunjane da se njihova tuga razlikuje od pukog emocionalnog oduška (1. Solunjanima 4,13). Temelji se na istini evanđelja koje je izvor nade i samoga života (Rimljanima 15,13, 1. Solunjanima 4,14-17). Evanđeoska je nada temelj zdrave tuge. Možda ju nećemo uvijek vidjeti ili se usredotočiti na nju, ali ona je tamo i ponovno će ustati (Psalam 51,12).

Molite

Žalost treba molitvu. To je zajedništvo naših duša sa Stvoriteljem i Održavateljem. Psalmi nisu samo zbirka pjesmica za vjernike, nego živi primjer molitava vjernika. Molitva se ne odnosi na promjenu Božjeg uma, već na to da mu podložimo naše najveće želje srca i pouzdamo se u njegovo vodstvo, čak i kad se te želje ne ostvare.

Krist zove na molitvu u svom najtežem času (Matej 26,36-39). I Pavao nam govori da čak i kad ne znamo kako moliti, Duh Sveti posreduje za nas, ispravljajući naše molitve na putu prema gore (Rimljanima 8,26). Postoji nešto u molitvi, u davanju našem Gospodinu onih najintimnijih misli i osjećaja, što naša srca čini fleksibilnijima za utjehu koju samo evanđelje donosi.

Bog voli čuti iskrene molitve iz srca svoje djece (Psalam 62,8). Ali molitva je više od samo emocionalnog deponija. Naše molitve su upućene Bogu koji nam se otkriva i daje u svojoj Riječi. U žalosti, naše molitve i naše duše će imati koristi od hranjenja u Božjoj Riječi.

Razmišljanje o biblijskim stihovima prisiljava naša srca da pomaknu svoj fokus sa sebe i razmišljamo o velikom Božjem otkupiteljskom djelu za njegov narod (Kološanima 1,13-14). To nam daje nadu gdje je inače nema (Ivan 14,27, Rimljanima 8,31-39, Hebrejima 13,6, Jakovljeva 1,2). Stavlja našu tugu u drugu perspektivu, podsjećajući nas da je naša bol u srcu samo mali pogled na Boga koji ju je iskusio na križu (Matej 27,46) – patnju u koju je voljno ušao (Ivan 10,18), prezrevši cijenu sramote zbog radosti otkupljenja svog naroda (Hebrejima 12,2).

Odmarajte

Žalost je iscrpljujuća. Fizički i emocionalno, osjećamo se istrošeni. Kao da se gusta i strašna magla spušta na naše umove i tijela, ponekad čineći teškim čak i disanje. Oni u žalosti trebaju odmor. Više od fizičkog odmora (iako često ne i manje) trebamo duhovni odmor. U ovim trenucima riječi našeg Gospodina izgledaju slađe od meda:

„Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na sebe i naučite od mene jer sam krotka i ponizna srca. I naći ćete spokoj dušama svojim. Jer jaram je moj blag i breme moje lako“ (Matej 11,28-30).

Odmaranje u Isusu često znači namjerno odvajanje od zaposlenosti svijeta. Odabir da se usredotočimo na ono malo emocionalne energije koju imamo u svrhu Božjeg kraljevstva donosi nam mir kojeg puka logika ne može objasniti (Filipljanima 4,4-9).

Idite prijateljima

Žalost nije privatna. Često je teško i ponižavajuće pustiti nekoga u dubine naše boli, ali Bog previše voli svoje ljude da dopusti da patnja započne i završi s vama. Skrivanje vaše boli oduzima crkvi sposobnosti da imamo nevjerojatnu radost iz Galaćanima 6,2: „Nosite bremena jedni drugih, i tako ispunite zakon Kristov!“

Svi ljudi u svako doba ne trebaju biti upućeni u dubinu tame u kojoj se nalazite, ali dopuštajući drugima da budu pokraj vas u vašem trenutku nevolje je način da im služite, a također im dopuštate da oni služe vama. To je podsjetnik da je život prolaznika u ovom palom svijetu daleko od ružičaste boje, a jednog dana kada sadašnja kušnja bude iza vas, crkva će imati koristi od vašeg svjedočenja o Božjoj opipljivoj vjernosti.

Sotona prečesto koristi našu tugu kako bi podupro našu želju za izolacijom, ne samo osobno nego korporativno. Okupljanje na bogoslužje postaje samo posao koji je previše teško odraditi. Kada tugujemo, može nam biti teško pjevati, moliti ili se usredotočiti na bogoslužje. Ponekad osjećamo kao da je Gospodnja večera isprazna aktivnost. Ali štovanje je ventilator našeg duha – održava nas živima kad se čini da sve ostalo ne uspijeva. Malo po malo, čak i kad nam ne odgovara, štovanje tješi našu tugu i njeguje naše duše da opet ozdrave.

Plačite i približite Mu se

U svijetu gdje grijeh inficira i utječe na sve, nemoguće je da vjernici prođu bez slomljenih srdaca. Ali imamo Boga koji u takvim trenucima ne šuti. On zna kako je to jer je hodao u našim cipelama (Hebrejima 4,15). Osjetio je strašnu bol slomljenog srca. I u takvim trenucima ne govori nam da šutimo ili se udaljimo, već da plačemo, približimo mu se i radujemo u njemu.

Autor: Josh Squires; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Desiringgod.org