„Svađa“ je verbalna borba. Nisu svi sukobi svađe, ali sukob postaje svađa kada je grešno ratoborna ili maliciozna. Razmišljao sam o svojoj vlastitoj svadljivosti, i ovo su neki od rezultata mog istraživanja. Biblija jako malo govori o svađanju:
- Ljudi se mogu svađati oko imovine (Post 26,20-24).
- Svađaju se sa svojim vođama i s Bogom (Izlazak 17,2. 7; Brojevi 20,3. 13; 27,14; Pnz 33,8).
- Neslaganja se mogu pretvoriti u svađe (Izreke 17,14).
- Braća se svađaju (Izreke 18,19).
- Supružnici se svađaju (Izreke 19,13; 21,9. 19; 25,24).
- Časni ljudi se ne svađaju, ali „tko god je bezuman, prepire se“ (Izreke 20,3).
- Ogovaranje/klevetanje dovodi do svađe (Izreke 26,20).
- Oni koji pristojno hode ne svađaju se (Rim 13,13).
- „Ne raspravljajte se o mišljenjima“ po pitanju slobode (Rim 14,1).
- Ne svađajte se oko toga koji je crkveni vođa bolji (1 Kor 1,11-12).
- Ne bi smjelo biti svađe unutar crkve (1 Tim 2,8).
- Pastori ne bi smjeli biti svadljivi (1 Tim 3,3; 2 Tim 2,24-25).
- Žudnja za polemikama dovodi do svađe (1 Tim 6,4).
- „Neka ne bude rječoborstva“ (2 Tim 2,14).
- „Lude pak i neuke raspre“ rađaju svađama (2 Tim 2,23; Titu 3,9).
- Ne budite ratoborni… iskazujte svaku blagost prema svim ljudima (Titu 3,2).
- Svađe su posljedica neispunjenih žudnji i pohota (Jak 4,1-2).
Što je uzrok svađama?
Jakovljeva 4,1-2 kaže: „Odakle ratovi i borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota vaših što vojuju u udovima vašim? Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete, a ipak nemate jer ne išćete.“ Korijen svadljivosti je „žudnja“. Žudnja je nezadovoljstvo s Kristom, želja da vas zadovolji nešto izvan Njega.
Svađamo se u pokušaju da promijenimo nečije razmišljanje ili ponašanje, jer nešto želimo (Jak 4,1-2). Naše žudnje su najčešće ukorijenjene u sebičnosti i ponosu. Možda želimo zadobiti raspravu, izgledati bolje od druge osobe ili pokazati našu intelektualnu nadmoć. Stoga se svađamo. Možda želimo slomiti drugu osobu kako se ne bi ponovno usudila izazvati nas. Možda želimo da naši životi budu prikladniji i udobniji; stoga se svađamo, nastojeći zadobiti drugu osobu da nas tretira na način na koji mi to želimo. S druge strane, možda se svađamo kako bismo promijenili nečije razmišljanje za njihovo dobro, jer ih volimo. Roditelji se ponekad svađaju sa svojom djecom i tinejdžerima iz očaja, jer ih žele zaštititi od nečega štetnog.
U konačnici, svađanje je pokušaj da kontroliramo nekoga boreći se s njima riječima. Kada se svađamo, pokušavamo prisiliti drugu osobu da se složi s nama i da se promijeni, koristeći pritom grubu silu. Svađanje je ludo, jer se nikada ne može preobratiti srce duge osobe. Možemo pobijediti u raspravi. Može završiti da bude po našem, kao što nasilnici zadobiju da bude po njihovom. No svađanje završava udaljavanjem, uzrokuje ljutnju i narušava osobne odnose.
Gospodin Isus se nije svađao.
Krist je imao mnogo prilika za svađanje, ali to nikada nije činio. Farizeji i saduceji često su pokušavali namamiti Krista u svađu, ali Isus je uvijek odgovarao savršeno mudrim riječima. Učenici su ga redovito pogrešno razumjeli, pa čak mu i proturječili, ali Isus se nikada s njima nije svađao. Umjesto toga, strpljivo ih je uvijek iznova ispravljao i učio. Krist je svima govorio istinu u ljubavi.
Matej 12,19-20 govori o Kristu: „Neće se prepirati ni vikati, niti će tko po ulicama čuti glasa njegova. Trske stučene neće prelomiti i stijenja što tinja neće ugasiti — sve dok pravdu ne izvede do pobjede.“
Krist nije svadljiv. Njegov savršeni govor zauzima mjesto naše svadljivosti. To je nauk opravdanja. Budući da smo primili Krista po vjeri, Bog nam oprašta našu svadljivost i tretira nas kao da je naš govor savršen, iako to nije. A On osvaja naša srca svojom mudrošću, blagošću, razboritim, odmjerenim riječima i spasonosnom ljubavlju. I što ga više gledamo očima vjere, više ćemo ga ljubiti, imati strahopoštovanje, slijediti ga, radovati se u Njemu i željeti ga poznavati još više. Što ga više ljubimo, više ćemo se učiti odlagati grijeh svadljivosti te koristiti blag govor koji je pun ljubavi, i time sve više postajati poput našeg Spasitelja.
Što bismo trebali činiti umjesto svađanja?
- Trebamo se pouzdati u Boga. Kada se svađamo, zapravo nastojimo biti Bog, umjesto da se pouzdamo u Boga. Nastojimo vladati mislima, srcima i ponašanjima drugih, umjesto da se oslanjamo da ih Bog vodi. Pokušavamo prisiliti nekoga na promjenu boreći se našim riječima. No, Bog nas poziva da zapamtimo da je On suveren nad srcima i životima drugih. Nikada ne možemo promijeniti osobu izvana prema unutra, ali Bog može i Bog to čini. Ako vjerujemo u Njegovu pedantnu providnost i Njegovu savršenu ljubav i brigu za nas i druge, onda se možemo pouzdati u Njega bez da druge nastojimo promijeniti svađajući se. Do mjere do koje činimo ovo, naša ljutnja i naši strahovi će nestati dok se odmaramo u Njegovoj nježnoj providnosti.
- Trebamo se osloniti na Bogom dane načine na koje On sprovodi milost. Obično, Bog mijenja ljude pomoću svoje Riječi, molitve i služenja u ljubavi. Stoga, ako stvarno želimo da se ljudi promijene, da vjeruju u Krista i postanu više poput Njega, moramo im reći istinu u ljubavi, moliti za njih i služiti im iskreno i ponizno. Kada to činimo, moramo zapamtiti da ne postoji jamstvo da će se drugi ikada promijeniti. Samo je Bog Gospodar ljudskog srca. On mijenja ljude po svojoj suverenoj volji, ali ako želimo biti instrumenti promjene u životima ljudi, moramo se pouzdati u Boga da će raditi na načine koje sam odredi.
- Trebamo razmišljati o neslaganjima kao prilici da ljubimo i služimo. Ako sve trebamo činiti u ljubavi, onda i u neslaganju trebamo pokazivati ljubav. „Ljubav je strpljiva, dobrostiva je; ljubav ne zavidi; ljubav se ne hvasta, ne uzoholjuje se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne uzima za zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi“ (1 Kor 13,4-7). Prvo bismo trebali pažljivo poslušati one s kojima se ne slažemo, pobrinuti se da smo razumjeli ono što govore, i trebamo odabrati izreći neslaganje samo ako vjerujemo da će to poslužiti njima i biti na slavu Božju. Ako je naš cilj služenje u ljubavi, tada ćemo uvijek biti spremni čuti ispravljanje i prijekor od onih kojima nastojimo služiti. Nikada ne bismo trebali ne slagati se oko sitnica ili nečega što sebično služi našim vlastitim interesima. Umjesto toga, vjerna neslaganja traže da služe drugima, da im čine dobro, da ih vode do toga da štuju i proslave Krista. Ona uvijek trebaju stremiti uvjeravanju drugih da nam je stalo do njih i njihovih duša.
Autor: Tom Hicks; Prijevod: Vesna L.
