Dwight Longenecker, svećenik s više od pedeset godina službe, nudi jedinstvenu perspektivu na duhovne fenomene u suvremenim kršćanskim zajednicama.
Njegov osobni put od fundamentalističkog protestanta, preko evangelika i anglikanca, do rimokatoličkog svećenika, dao mu je širok uvid u različite izraze kršćanske vjere.
Danas upozorava na opasnost sektaških obrazaca koji se mogu pojaviti čak i u zajednicama koje na prvi pogled djeluju autentično i ispunjeno Duhom Svetim.
Tijekom službe u SAD-u i Engleskoj, Longenecker je svjedočio mnogim zajednicama koje su izvana zračile duhovnim žarom, ali su u svojoj srži bile obilježene obrascima ponašanja koji su tipični za sekte.
U svojim promišljanjima izdvaja četiri ključna znaka koji mogu pomoći vjernicima da prepoznaju kada zajednica prelazi granicu između istinske duhovnosti i manipulacije.
1. Iluzija savršenstva
Prvi znak sektaškog duha jest pretjerani optimizam. Kada članovi zajednice neprestano ponavljaju koliko je „sve prekrasno“, bez ikakvog prostora za realnu sliku života, to može biti znak upozorenja.
Longenecker objašnjava kako ovakav stav često skriva stvarne probleme, dok se površni entuzijazam koristi kao način da se uguši svaka kritika ili sumnja. U takvom okruženju, iskren razgovor o teškoćama postaje nemoguć.
2. Idealizacija vođa
Sektaške zajednice često idealiziraju svoje vođe, prikazujući ih kao gotovo nepogrešive autoritete. Međutim, iza kulisa često nedostaje svaka transparentnost.
Važne odluke donose se u zatvorenim krugovima, bez ikakve odgovornosti prema zajednici. Longenecker upozorava: „Ako vodstvo poziva na diskreciju i tajnost, a ne dopušta nikakav uvid u svoje djelovanje, budite oprezni.“
3. Gušenje kritike
Treći znak sektaškog ponašanja jest odbijanje svake kritike. U takvim zajednicama, neslaganje se doživljava kao izdaja, a članovi koji postavljaju pitanja često su stigmatizirani ili isključeni.
Kritički duh, koji je inače važan za zdrav rast i razvoj vjere, ovdje se smatra prijetnjom. „Ako se u zajednici ne smije postavljati pitanja, tada nešto nije u redu“, naglašava Longenecker.
4. Isključivost i osjećaj progonstva
Posljednji znak je zatvorenost prema drugima. Sektaške skupine često vjeruju da su jedine koje posjeduju istinu, dok sve druge smatraju izgubljenima ili neprijateljski nastrojenima. Kritika izvana tumači se kao dokaz njihove posebnosti, a osjećaj progonstva koristi se za dodatno učvršćivanje zajednice oko njezina vodstva.
Otac Longeneckerov apel nije poziv na sumnjičavost prema svakoj živoj zajednici, nego na budnost i zdravu duhovnu prosudbu. Autentična vjera ne boji se istine, ne skriva slabosti i ne traži savršene ljude. Ona raste u iskrenosti, odgovornosti i zajedništvu koje uključuje – a ne isključuje.
