U početku braka moj muž i ja imali smo sjajan odnos. Gledajući unazad nikada ne bih pomislila da ćemo proći kroz sve što prolazili da bi shvatili koliko značimo jedno drugome.

Naši problemi su počeli kada je dobio otkaz u svojoj tvrtci. Tada se počeo udaljavati, ne samo od mene i našeg djeteta, nego na žalost i od Gospodina. Mnogo sam puta pokušala približiti mu se, uvidjeti i riješiti problem, ali on je bio zatvoren za bilo kakav vid komunikacije. Radio je težak fizički posao, i vjerujem da je i to uzelo svoj danak. Više nije bio onaj nasmijani Kristijan za kojeg sam se udala. Osmjeh na njegovom licu zamijenio je bijes i nervoza. Sa vremenom, pao je pod loš utjecaj društva, te počeo piti. Naš, ionako narušen odnos, postao je još gori. Kući bi se često vraćao pijan i u zoru, što je mene jako boljelo. Više nismo provodili vrijeme zajedno. Dok sam bila okupirana djetetom i kućom, on je bio daleko od nas. I ono malo vremena koje smo provodili zajedno proteklo je u svađi ili tišini. Kad god bih mu pokušala prići ili razgovarati, tjerao bi me od sebe i ponižavao. Ne moram vam ni govoriti kako je to utjecalo na mene i na moje samopoštovanje.

Dugo su vremena svađe, ponižavanja, odbacivanje bili svakodnevni dio mojeg života. A onda je postalo još gore. U nedostatku kontrole moj muž me počeo tući! Nikada nismo imali neki veliki problem, ali u okolnostima u kakvim smo živjeli i najmanja sitnica bi izazvala kaos. Moja nestrpljivost i njegova agresivna narav bili su tempirana bomba, koja je naš brak učinila još više nepodnošljivim. Nismo imali nikakav odnos, spavali smo odvojeno, i jedva da smo u miru mogli razmijeniti po koju riječ jedno s drugim. Kad sam vidjela da moji pokušaji da dođem do njega ne rađaju plodom, povukla sam se u sebe, i prepustila samosažaljenju. Da stvar bude još gora, moj odnos sa Gospodinom postao je loš, jer sam ponašanje moga muža reflektirala na Njega. Moje srce je uvijek bježalo Gospodinu, ali moja duša je bila umorna od ponižavanja i odbacivanja, i ja sam prestala moliti se i tražiti Gospodina. Pustila sam da stvari idu svojim tokom, a to je najgore što sam mogla učiniti, “dići ruke” od sebe i svog braka.

Trpjela sam i šutjela. Nikada nikome nisam govorila što se dešava iza “zatvorenih vrata”. Lagala bih ljude kada bi me nešto pitali, pogotovo o povredama jer me je bilo sramota priznati istinu, a uz to nisam željela da netko misli nešto loše o mojem mužu jer sam ga ipak voljela. Ponekad bih sebi govorila da sam sama kriva što to prolazim i da to zaslužujem, pa je najbolje da šutim i trpim, te se nadam da će se sve jednog dana promijeniti. To više nije bio život, naš brak i odnos sveo se samo na preživljavanje. Mislim da nas je tada još samo naše dijete držalo zajedno, kao i to što sam se u dubini svoga srca nadala da će shvatiti koliko mi je potreban i koliko mi znači. No, to se tada nije desilo.

U kući je atmosfera postala nepodnošljiva. Moj muž je htio da odem, a ja nisam htjela odustati tek tako. Sjećam se da mi je jednom prilikom rekao: “Nisi ni svjesna što ću ti raditi, ali otići ćeš odavde, milom ili silom.” Mene to nije uplašilo. Štoviše, koliko god me svojim ponašanjem pokušavao otjerati, šutjela sam i trpjela, ali problemi se ne rješavaju na taj način. Izostanak komunikacije o tome kako se oboje osjećamo i što smatramo problemima dovelo je do pucanja odnosa. Jednog dana uporno je htio da odemo, pa je pozvao mog brata da dođe i odvede nas. Moj svijet se srušio, gubila sam osobu koju volim, svoju obitelj, ali istovremeno sam osjećala olakšanje jer je tortura koju sam jedva podnosila, i ja i dijete, prestala. Ja sam dijete rastavljenih roditelja, i najviše od svega boljela me je misao da će i moje dijete prolaziti kroz ono što sam i ja. Činjenica da bi i ona mogla imati život bez oba roditelja i ožiljke koje takav život donosi, razarala me, ali isto tako znala sam da nije ni rješenje da živi u takvim lošim okolnostima.

PROČITAJTE:   Godinu dana nakon što sam ostavio suprugu zbog mlađe i ljepše žene

Neko vrijeme živjeli smo kod mojih, a onda sam otišla u stan. Bilo je jako teško. Često sam odlazila kod muža kako bismo pričali, jer nakon mog odlaska oboje smo postali otvoreniji za razgovor i slušanje. Mislim da je Gospodin tada počeo raditi na nama, a da mi toga nismo bili ni svjesni. Iako se neke stvari nisu mijenjale, ipak smo mogli pričati, a da se ne svađamo, a kada bismo i započeli, znali smo stati. Bilo nam je potrebno vidjeti i priznati naše greške, a ne stalno kriviti jedno drugo. Iskreno, uživala sam u razgovorima s njim i u tom vremenu koje smo provodili jer sam napokon osjećala da me sluša, i da ja mogu saslušati njega. Mislila sam da naš odnos ide ka boljem i da ću mu se uskoro opet vratiti, ali uvijek je postojala neka prepreka da se to desi. Gospodin je imao pravo vrijeme, a to nije bilo još. Pred nama je bilo još mnogo borbi i iskušenja. Sada vidim koliko nam je dobrog to donijelo i kako je Gospodin sve to samo iskoristio.

U pokušajima da se pomirimo naš odnos je postao još nategnutiji. Živjeli smo razdvojeni, daleko od Boga i jedno od drugoga. A onda je došao još jedan udarac. Saznala sam da je u vezi sa drugom ženom koja je također bila udata. Iako sam to saznala iz pouzdanih izvora nisam u to željela vjerovati. Bila sam uvjerena da on tako nešto nikada ne bi učinio. Bila sam sigurnija u njegovu vjernost, nego u svoju. Na žalost, na kraju sam se uvjerila da je to ipak istina, a i on sam mi je priznao. Ne moram vam reći kako je to utjecalo na mene. Boljela me je činjenica da, sa jedne strane želio se pomiriti sa mnom, a sa druge bio je sa drugom ženom. U tim trenucima osjetila sam najveću Božju prisutnost. Iako sam zanemarivala svoj odnos sa Bogom, On je bio tu i dao mi snagu, bio je uz mene i vodio me čekajući da mu se bacim u naručje i vratim se kući. Mir koji sam tada imala u srcu i otvorenost da o svemu mirno i lijepo razgovaram sa svojim mužem znam da nije bio od mene, jer je moja narav temperamentna i brzo planem. Stav mog muža bio je da ne želi biti sa mnom, i planira nastaviti s njom. Mislio je da je to najbolje, budući da nismo imali dobar odnos. Slomljena, povrijeđena i razočarana došla sam kući i pala na koljena. Molila sam Gospodina da mi da snage da idem dalje jer je ovo bilo previše za mene. I zaista sam osjetila Božju ruku na sebi. Odlučili smo da je najbolje da se razvedemo jer za pomirenje nije bilo nade, a ja nisam željela de bude i sa mnom i sa drugom ženom.

Pokušali smo to riješiti sporazumno, no bezuspješno jer moj muž nije želio plaćati alimentaciju. Sada zahvaljujem Bogu što je bilo tako jer bi se brzo razveli, a ovako smo imali vremena razmisliti i ispraviti greške. Nastavili smo sa svojim životima svatko za sebe, živjeli smo užasan život pred Bogom, griješili smo, i on i ja. Iako sam molila Gospodina za snagu koju mi je i dao, nisam mu se predala da otkloni moju bol i povrijeđenost, nego sam živjela po svojim osjećajima i volji. Ponekad se gadim samoj sebi jer sam radila ružne stvari, a sa druge sam strane tražila sam Boga. Bila sam podijeljena i licemjerna prema Bogu i ljudima. Moj muž je živio bez Gospodina, pa je njegovo ponašanje bilo očekivano od njega koji nije vjeran, ali ja koja sam Ga poznavala i voljela slamala sam Njegovo srce, razapinjala Ga iz dana u dan. Iz želje da budem prihvaćena i voljena otišla sam toliko daleko da sam mislila da mi više nema nazad, i da mi Gospodin nikada neće moći oprostiti. Ali Gospodin kaže da je Njegova milost velika i u vremenima kada ja nisam voljela sebe, On me je volio i vapio da mu se predam.

PROČITAJTE:   5 vrsta intimnosti u zdravom braku (4 nisu povezane sa seksom)

Umorna sam bila od svega, brak mi je propadao, nisam bila zadovoljna životom koji vodim jer sam znala da mogu i želim bolje od toga, ali jednostavno je to bilo jače od mene. Nisam se mogla osloboditi. Nalazila sam se na raskrsnici života. Ispred mene su bila dva puta. Jedan je bio da se pokajem i vratim Gospodinu, te da se borim za svoj brak, a drugi je bio da nastavim valjati se u kaljuži grijeha i živjeti u samosažaljenju i osudi. Moje je srce jasno znalo što želi, no premda sam to znala, odgovor sam tražila na pogrešnom mjestu. A onda sam pala pred noge svoga Kralja, a On me je objeručke zagrlio, kao da se nikada ništa nije desilo, kao da sam uvijek bila tu, u Njegovom naručju. Sada sam znala da sama ne mogu promijeniti ništa, ali da sa Njim mogu sve! Moje samopoštovanje i vjera se vratila, i ja sam bila spremna za borbu. Počela sam se moliti za ženu sa kojom me je muž varao, i za muža. Razvod se bližio, ali ja nisam odustajala. Situacija sa mužem je došla dotle da mi je prijetio da će me ubiti, uznemiravao je moju mamu i radio svašta, ali ja sam znala da je to jače od njega, i sa kim se ja zapravo borim (Efežanima 6,12).

Isus je punio moje srce svojom ljubavlju, a ja sam samo željela prepustiti mu se, da me On vodi. Odvjetnica mi je preporučivala da ga prijavim policiji, ali nisam to htjela, upustila sam se u ovu borbu, a mač predala Gospodinu. Nije na meni bilo da vodim bitku, već na Njemu. U međuvremenu, moj muž je prestao viđati se sa tom ženom, a ja bih koristila svaku priliku da pričam sa njim i da provodimo vrijeme zajedno s djetetom. Poslije nekog vremena njegov stav i ponašanje prema meni se promijenio, iako još uvijek nije sve bilo dobro, išlo je na bolje. Razvod se približavao, a u moje srce se uvukao strah da ne donesem pogrešnu odluku. Strah je bio toliko jak da noću nisam spavala, a danju sam stalno bila šutljiva razmišljajući što da radim. Iako su me svi znali kao stalno nasmijanu i veselu osobu, sada sam dozvolila me strah nadvlada. Bojala sam se jedino da ne učinim nešto što nije ugodno Gospodinu.

Razgovarala sam sa starijim vjernicima, od kojih su me neke reakcije i savjeti čak iznenadili jer nisam očekivala tako nešto od njih, ali odluka je bila na meni. Sada sam htjela pomiriti se sa mužem, ali sam se bojala da ne bude sve kao prije, a s obzirom da se muž nije kajao što me je prevario, bojala sam se da on sada želi biti sa mnom, samo kako ne bi plaćao alimentaciju jer smo oko toga imali velikih problema. U tim trenucima više no ikada trebalo mi je Božje vodstvo. Mogla sam vidjeti ponašanje svoga muža, ali samo je Gospodin mogao znati njegove motive i misli njegovog srca. Nije bilo sumnje da je želio da se vratimo, čak je kasnije priznao da se i sam molio Gospodinu da me vrati, iako nije vjernik.

Slava Gospodinu, što me je oslobodio od tog nezdravog straha preko jedne rečenice pastora: “Isus te voli, On je živ i govori. Ako tražiš od Njega da te vodi i vjeruješ Mu, zar misliš da će te navesti na pogrešan put?” Naravno da ne. Tada sam mogla jasno vidjeti odgovor koji je Gospodin imao za mene bez straha da ću pogriješiti.

PROČITAJTE:   Dragi muževi, sljedeći put kada vidite lijepu ženu i uzbudite se, sjetite se ovoga

Dakako da Gospodin mrzi prijevaru, ali nam također kaže da oprostimo. Gospodin također mrzi razvod, i premda sam imala potpuno pravo razvesti se pred Bogom, Gospodin me je upitao postoji li nešto u meni što želi spasiti taj brak? Ah, naravno da je postojalo… ljubav! Također mi je jasno govorio da mnogi, čak i kršćani, od svojih brakova odustaju, jer razvod uzimaju kao opciju i rješenje. Misle da će im sa nekim drugim biti bolje. Ja definitivno nisam bila ta koja će odustati od svoje obitelji! Ne zato što sam vjerovala u sebe i da ja mogu nešto učiniti (to se već dokazalo da ne uspijeva), već zato što sam bila spremna svoj ponos, srce i vlastitu snagu predati Gospodinu da on učini ono što je najbolje po Njegovom planu. Vjerujem da sve to vrijeme nije ni mom mužu bilo lako, ali on se borio na svoj način na koji je mislio da je ispravan.

Tako smo se samo tjedan dana pred prvo ročište muž i ja pomirili! Naše pomirenje bio je predivan događaj za sve nas, posebno za Gospodina. Znala sam da će mu više slave donijeti ako se borim i vratim mužu, nego ako se rastanemo. Mir je odmah ispunio moje srce i čim sam prvi put zagrlila svog muža znala sam da sam donijela ispravnu odluku.

Mnogi su se začudili mojom odlukom s obzirom da su vidjeli kroz što sam sve prolazila, ali Gospodin je, vjerujte mi, ispunio moje srce Njegovom ljubavlju, jer ja svojom ljudskom i sebičnom ljubavlju nisam mogla više voljeti svoga muža. Isus je dosta radio na mom srcu, i ovo nije bila lako donesena odluka, ali je bila najbolja u mom životu. Da nije bilo Isusa, mi bismo sada bili razvedeni, budući da sam u jednom razdoblju kad nisam više ni osjećala da ga volim, mislila da je to najbolje za sve.

Zahvalna sam Isusu jer me je kroz sve ovo naučio mnogim važnim stvarima, i nikada nije odustao od nas. Isus me je naučio da ljubav nisu osjećaji. Osjećaji dođu i prođu, malo su ovakvi, malo onakvi, varljivi su i nestabilni. Ljubav je mnogo više od toga. Ljubav je odluka da ćemo biti uz nekoga u dobru i u zlu, kako smo i obećali kad smo se zavjetovali pred ljudima i pred Bogom. Prava ljubav mijenja ljudska srca, kao što je Isusova ljubav promijenila moje srce. Sada znam da nikada ne treba odustajati, pogotovo kada imate Isusa na svojoj strani. Ponos ubija ljubav, ali poniznost i spremnost da priznamo svoje greške i pokajemo se za njih čini ljubav dubljom, ljepšom i snažnijom.

Gospodin nije samo radio na mom srcu, već i na srcu moga muža. Sada je voljan saslušati me i razgovarati kada imamo neki problem, i reći mi kada mu se nešto ne sviđa kod mene, kao i prihvatiti kritiku na svoj račun. Želim da radimo na komunikaciji jer je ona vrlo važna za naš brak i naš odnos. Molim Gospodina da nas tome nauči. Najljepše od svega je što se ponekad želi moliti sa mnom i našim djetetom, iako uporno tvrdi da ne vjeruje u Boga. Znam i vjerujem da Gospodin i za mog muža ima pravo vrijeme, i moliti ću se sve dok moja molitva ne bude uslišana. Nikada neću odustati od svoga muža.

Nadam se da ste imali strpljivosti pročitati ovo svjedočanstvo i zahvalna sam vam na tome. Htjela sam da vidite koliko je dobar Bog kojem služim, i kako On svaku našu pogrešno donesenu odluku, svaku situaciju i sve u našem životu može izvesti na dobro, ako smo voljni uključiti ga, i priznati našu nemoć. Isus nije spasio samo moj brak, učinio je više od toga…SPASIO JE MENE!

Moja je molitva da budete ohrabreni mojim svjedočanstvom, potaknuti da vjerujete Gospodinu više nego svojim osjećajima i okolnostima u kojima se nalazite. Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva!

Milica Pavić

Reci što misliš