Ovo je tijelo moje, koje se za vas daje!

“Ovo je tijelo moje, koje se za vas daje. Ovo činite na moju uspomenu!” Luka 22,19

Izraelci su slavili Pashu kao spomen na izlazak iz egipatskog ropstva pod Mojsijevim vodstvom. Gospodin Isus je poštivao taj blagdan jer je i on bio Izraelac. Posljednja Pasha koju je Isus blagovao sa svojim učenicima, neposredno pred svoju smrt, pretvorila se u nešto sasvim novo. I toga puta Isus se s učenicima sastao na posebno pripremljenom mjestu da, kako se činilo, po starozavjetnim obredima tom večerom proslave uspomenu na oslobođenje izraelskog naroda iz egipatskog ropstva.

Ali ta večera je dobila sasvim drugi smisao. Te večeri je Isus imao nešto vrlo važno reći svojim učenicima prije svog stradanja i smrti. Ta večera je bila večer opraštanja i rastanka. Dvojica od prisutne Trinaestorice — onaj što u sebi ima Boga i onaj što u sebi ima Sotonu — umrijet će užasnom smrću, prije nego što se po drugi put spusti noć, a ostali će se razbježati od straha. Ali ta večera, koja je označavala jedan završetak, označava i jedan divan početak.

Običaj proslavljanja židovske Pashe pretvara se, u krugu tih trinaest Judejaca, u nešto sasvim drugo, uzvišenije i općenitije, u nešto neizrecivo i silno: u veliku kršćansku Tajnu. Pasha je, za Židove, samo svečanost kojom se proslavlja uspomena na izlazak iz Egipta, izlazak praćen mnogim čudima po Božjoj milosti, izlazak koji se ne zaboravlja. Radi vječne uspomene na tu seobu ustanovljen je godišnji blagdan koji je po anđelovom predvođenju nazvan Pesah ili Pasha. Bila je to neka vrsta gozbe, koja je sinove Izraelove trebala opominjati na naglo zgotovljeno janje ili jare pečeno na vatri i beskvasni kruh. Obučeni, opasani, sa štapovima u ruci, jeli su brzo kao putnici koji trebaju krenuti dalje.

Isus ne mijenja red tisućugodišnje svečanosti. Poslije molitve daje da čaša s vinom ide od ruke do ruke u ime Božje. Kakav li je okus imalo ono vino u izdajnikovim ustima, kad je Isus, u onoj mučnoj tišini, izgovorio riječi pune boli zbog rastanka, ali i pune nade, koje nisu za Judu, nego jedino za one koji će moći doći na vječnu gozbu u Raju? Isus im reče: “Vruće sam želio da blagujem s vama ovu pashalnu večeru prije svoje muke, jer je, kažem vam, sigurno više neću blagovati dok se ne ispuni u kraljevstvu Božijem.” Tada uze kalež, zahvali i reče: “Uzmite ga i podjelite među sobom, jer od sada sigurno više neću piti, kažem vam, od trsova roda dok ne dođe kraljevstvo Božje.” (Luka 22,14-18) Bolno opraštanje, ali u isti mah novo svečano obećanje. “Zatim uze kruh, zahvali i razlomi ga pa im ga dade govoreći: ‘Ovo je tijelo moje, koje se za vas daje. Ovo činite na moju uspomenu!'” (Luka 22,19)

Učenici su mislili da će se njihov učitelj brzo vratiti, ali nije bilo tako. Poslije kratkog zajedničkog sastanka po njegovom uskrsnuću, shvatili su da će do njegovog drugog dolaska proteći mnogo vremena. “Ovo činite meni na uspomenu.” Komad kruha na zajedničkom stolu, među onima što čekaju, bit će znak novog zajedništva.

Kad god budete lomili kruh, ne samo što ću biti među vama, nego ćete vi tim kruhom biti tješnje vezani uz mene. Jer kao što su ovaj kruh izlomile moje ruke, tako će moji neprijatelji izlomiti moje tijelo, i kao što će ovaj kruh što ga večeras jedete biti do sutra vaša hrana, tako će moje tijelo, koje ću smrću dati svim ljudima, utažiti glad onih koji u mene vjeruju, sve do dana u koji će biti otvorene neiscrpne žitnice nebeskog kraljevstva i kad ćete biti kao anđeli pred očima Oca koga ste našli.

Ne ostavljam vam, dakle, samo spomen: ja ću biti uz vas, tajanstveno, ali u istini, u svakom djeliću kruha koji bude bio meni posvećen, i taj kruh bit će hrana potrebna dušama; i tako će se ispuniti moje obećanje, da ću uz vas biti dok bude svijeta i vijeka. Večeras, međutim, jedite ovaj kruh, kruh koji su umijesile ljudske ruke, koji se sastoji od vode i pšenice, kruh koji je osjetio vatru užarene peći, koji su izlomile moje još tople ruke i koji je moja ljubav preobratila u moje tijelo, kako bi vam to bila trajna hrana. Ali, zaista, kudikamo je prijatnije srcu onoga tko vas voli da kruh, koji se dobiva trudnim radom iz zemlje, pretvara u tijelo koje će se vječno prinositi na žrtvu zbog vas, u tijelo koje će iz dana u dan silaziti s neba kao vidljiva Božja milost.

Sjetite se molitve koju sam vas učio: Kruh naš svagdašnji daj nam danas. Vaš pravi kruh, današnji i svagdašnji, ovaj je kruh, moje tijelo. Tko god bude jeo moje tijelo, koje će se svakoga jutra, nebrojenih stoljeća, pretvarati u bezbrojne komade kruha, neće ogladnjeti nikada.

Kad je Gospod Isus završio s kruhom, dao im je čašu i rekao: “Pijte iz nje svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha.” (Matej 26,28) Njegova krv još nije, izmiješana sa znojem, polila zemlju pod maslinama, niti je prokapala ispod klinova na Golgoti. Ali njegova želja da daje život svojim životom, da svojom boli iskupljuje boli cijeloga svijeta, da bar jedan dio svoga bogatstva ostavi svojim neposrednim nasljednicima; želja da se sav preda onima koje voli, toliko je silna da se njemu čini da je njegovo stradanje već svršeno te da već može dati svoju krv. Ako je kruh tijelo, krv je, u određenom smislu, duša. Gospod je rekao Noi: “Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv.” (Postanak 9,4) Krvlju, vidnim znakom života, Bog Abrahamov i Jakovljev utvrdio je zavjet s izabranim narodom. Kad je Mojsije primio Zakon, naredio je da se krv teladi izlije pola u korito, a pola na oltar. “Tada Mojsije uze krv, njome poškropi narod i reče: Ovo je krv zavjeta, što ga je Gospod uspostavio s vama, na osnovi svih ovih riječi.”

Ali poslije više stoljetnog iskustva Bog je preko svojih proroka objavio da je potreban jedan novi savez jer je životinjska krv izgubila snagu. Za novi Savez potrebna je jedna druga krv, uzvišenija i dragocjenija. Na mnoge načine Bog je pokušavao svoje izabranike uputiti na uska vrata spasenja. Uništenje Sodome i Gomore, potop, ropstvo u Egiptu, pustinjsko gladovanje — sve ih je to zastrašilo, ali ih nije popravilo. Sada Bog šalje svoga Sina da svojom krvi uspostavi novi Savez, ali Savez sa svim ljudima koji ga prime. Novi Savez uspostavlja se te večeri riječima onoga koji daje, u obliku vina, svoju krv i svoju dušu. Ne samo za Dvanaestoricu koji su tu: oni u njegovim očima predstavljaju cjelokupno čovječanstvo koje živi u to vrijeme i ono koje će se još roditi. Krv što će je sutradan proliti na Golgoti je prava, čista i topla krv, koja će na križu ostaviti tragove koje nikada neće moći otrti sve kršćanske suze. Ali ta krv je slika jedne duše koja se sva predala da duše zatvorene u ljudska tijela učini podobnima sebi, koja se predala onima koji su je tražili i onima koji su se klonili, koja je stradala za one koji su je prihvatili i za one koji nisu.

Podsjetimo još jednom na važnost onoga što je Gospodin Isus učinio za svakoga od nas i koliko je to važno za naš kršćanski život ovdje, a nakon ovoga života i u budućem. Izlomio sam vam kruh — kruh za koji se svaki dan molite Ocu — kao što će sutra biti izlomljeno moje tijelo, a sada vam dajem svoju krv u ovome vinu koje posljednji put pijem na zemlji. Ako tako budete činili, uvijek zbog uspomene na mene, nećete nikada ogladnjeti niti ožednjeti. Izvrsna je hrana kruh pšenični, izvrsno je piće rod vinogradarski, ali kruh i vino koje sam vam dao večeras zasitit će vas i napojiti vas za cijeli vaš život, pomoću moje požrtvovnosti i one ljubavi koja me vodi u smrt i koja vlada s one strane smrti.

Ovaj spomen što ga je Krist ostavio svojoj Crkvi, njemu za uspomenu, vrijedi i danas za svakog kršćanina, kao i onda kad je ustanovljen.

Ako idete u crkvu i ako pripadate bilo kojoj kršćanskoj zajednici, možete pristupiti ovom svetom obredu. Pritom morate paziti da se za to pripremite, te u poniznosti i strahu Gospodnjem pristupite primanju kruha i vina, čiji su simboli unaprijed opisani. U vezi s tim apostol Pavao upozorava: “Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju, dok on ne dođe. Zato tko god nedostojno jede ovaj kruh ili nedostojno pije ovaj kalež Gospodnji, bit će odgovoran za tijelo i krv Gospodnju.” (1. Korinćanima 11,26.27)

Autor: Đuro Sremac; Izvor: Twr-hrvatska.org