Charlene Kirby (75), umirovljena medicinska sestra i bolničarka iz McCoya u Coloradu, godinama živi u potpunoj osami – što voli, ali što u slučaju nesreće može biti pogubno.
“Mogu pjevati iz sveg glasa, a da me nitko ne čuje”, kaže Charlene, prisjećajući se kako je 25 godina bila jedini lokalni bolničar i prva osoba na intervenciji.
Dana 7. srpnja, dok je čistila dvorište i pripremala imanje za vjenčanje unuka, doživjela je nezgodu. Prikolica priključena na terensko vozilo zapela je na uzbrdici. Kad je izašla kako bi olakšala teret, vozilo se počelo kretati unatrag i prešlo preko nje. Odmah je shvatila – slomila je bedrenu kost.
Pokušala je dozvati pomoć, no u beskraju između Vaila i Steamboat Springsa nitko je nije mogao čuti. “Nakon što sam prestala vikati, shvatila sam da ne smijem ostati ležati. Kod prijeloma bedrene kosti ne bi se smjelo micati zbog rizika od ozljede femoralne arterije”, prisjetila se. Ipak, odlučila je – mora doći kući, gdje ima telefon.
Uz hladnu noć koja je padala, obukla je hudicu, a jedini vodič bio joj je Bog. “U mislima sam imala: doći ću kući, dovući se do podruma i nazvati 911.”
Ujutro ju je pronašao sin
Kretala se polako, “po centimetru” – kako je opisala – od 19 sati navečer do 9 sati ujutro. “Ljudi me pitaju jesam li radila vojno puzanje, a ja kažem da je to više bio pokret gusjenice – jedan inč, pa još jedan.”
Ujutro ju je pronašao sin, prekrivenu prašinom. Nakon operacije bedrene kosti i kuka te rehabilitacije, liječnici su joj rekli da će uspjeti prisustvovati unukovu vjenčanju.
Kad su je pitali kako je preživjela, Charlene nije dvojila: “Nema sumnje – Bog je bio sa mnom cijelo vrijeme.”
Njezina priča podsjeća na Božje obećanje: “Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne plaši se, jer ja sam tvoj Bog; ja ću te krijepiti i pomagati ti, podupirat ću te svojom pobjedničkom desnicom.” (Izaija 41,10)
Uistinu, samo Božja snaga i njezina nevjerojatna volja mogli su je dovesti do spasa nakon 14 sati puzanja kroz noć i hladnoću.
