Ja sam mislilac. Razmišljam, nagađam, procjenjujem i sve ispitujem. Zapravo, previše razmišljam. Kad bi bilo moguće, mogla bih razmišljati o nekim stvarima do smrti.
Razmišljam o tome što sam trebala reći ili učiniti. U svom umu iznova prevrćem razgovore i okolnosti. Bavim se pogreškama i detaljno ih analiziram. Prisjećam se tuge i boli iz prošlosti poput pokvarene ploče. Razmišljam na način kad bi samo, što ako ili trebala sam.
Na žalost, što više razmišljam, više očajavam.
Ispitajte se
Određena količina samoispitivanja može biti dobra. Trebamo uvidjeti sami sebe, naše motive, naše izbore i naše postupke. Trebamo biti svjesni načina na koji minimaliziramo naš grijeh. Moramo znati koji idoli vladaju u našem srcu. Moramo znati iskušenja kojima smo skloni.
Apostol Pavao je poticao na takvo ispitivanje prije uzimanja Gospodnje večere (1. Korinćanima 11,28). Poticao je i korintsku crkvu da se ispituju jesu li doista u vjeri (2. Korinćanima 13,5). Prorok je u Tužaljkama napisao: „Ispitajmo i istražimo putove svoje, i vratimo se Gospodu“ (Tužaljke 3,40). Samoispitivanje je dobro, osobito kad nam pomaže da uvidimo grijeh u našem srcu – da uvidimo istinu na kojoj smo pali. Dobro samoispitivanje nas podsjeća na našu potrebu za Spasiteljem i ukazuje na evanđelje milosti.
Pad u očaj
No, ponekad možemo otići predaleko. Kada samoispitivanje završi na nama umjesto da makne pogled sa nas samih, imamo problem. Loše samoispitivanje zadržava fokus na nama i onom što smo trebali činiti, trebamo činiti ili ćemo činiti. Počivamo na našoj krivnji zbog grijeha, sramoti zbog grijeha kojeg činimo i žaljenju zbog onoga što smo željeli.
Martyn Lloyd-Jones je napisao da pretjerano razmišljanje i samoispitivanje zapravo može izazvati i pridonijeti duhovnoj depresiji.
Postoji vrsta osobe koja je uvijek sklona analizirati samu sebe, analizirati sve što radi i biti zabrinuta za moguće posljedice svojih postupaka, uvijek se vraća na staro, uvijek puna žaljenja (Duhovna depresija, 17. str.).
Objašnjava da postoji razlika između samoispitivanja, nečega što trebamo činiti, i introspekcije, tj. kada samoispitivanje postane nešto što uvijek radimo.
I trebamo se periodično preispitivati, ali ako to radimo stalno, kao da stavljamo našu dušu na tanjur i seciramo, to je introspekcija.
Kad nas introspekcija odvede u očaj, to više nije samoispitivanje, već ono što Martyn Lloyd-Jones naziva bolešću. Ovaj morbiditet nas tjera da svu našu energiju usredotočimo na sebe, stavljajući same sebe u centar – suprotno od onoga na što nas Krist poziva i uči da druge stavljamo ispred sebe. Kao kršćani moramo zaboraviti na sebe. Svoju energiju moramo usmjeriti na ljubav i služenje drugima, baš kao što je Isus činio nama (Filipljanima 2,3-8).
Martyn Lloyd-Jones je napisao da budući da prekomjerni mislioci mogu biti skloni duhovnoj depresiji, trebamo poznavati naše snage i slabosti. Ako smo skloni pretjeranom razmišljanju i samoispitivanju, moramo biti oprezni i pripaziti. Postoji velika mudrost u poznavanju naših sklonosti, svjesnosti i pružanju otpora.
Zarobite svoje misli
Za one od nas koji se bore s pretjeranim samoispitivanjem, što trebamo učiniti kad se nađemo u tome?
Ne moramo slušati sebe. Umjesto toga možemo odgovoriti sami sebi. Možemo zarobiti naše misli. Možemo govoriti našim srcima istinu Božje riječi, jer ta riječ ima moć promijeniti i transformirati nas. „Posveti ih istinom svojom: tvoja je riječ istina“ (Ivan 17,17). Laži gube snagu kad ih se suoči s istinom. Moramo poznavati i pohraniti Božju riječ u srce tako da je uvijek na vrhu našeg jezika, spremna da njome ugasimo laži koje čujemo oko nas – osobito one unutar našeg srca.
Evanđelje nije nešto na što reagiramo jednom u našem životu u trenutku spasenja. To je nešto na što reagiramo i primjenjujemo na naš život svakodnevno. Moramo sami sebi propovijedati evanđelje, prisjećajući se svega što imamo u Kristu. Moramo se prisjećati što je Krist učinio za nas u svom savršenom životu, žrtvenom smrću i pobjedonosnim uskrsnućem. Držimo se dragocjene stvarnosti da će Bog, koji nije poštedio ni vlastitog Sina, već ga je dao za sve nas, zasigurno nam dati sve što nam treba (Rimljanima 8,32). Kada je riječ o našem pretjeranom razmišljanju, moramo se koriti i ispravljati istinama onoga što je Isus činio, što čini i što će činiti.
Božja milost za nas
Čak i kada nas naše misli izdaju i osjećamo se iscrpljenima zbog toga što smo trebali ili što ako, predivno je da nas Bog poznaje. On ispituje misli i namjere naših srca.
„Pronikni me, Bože, i upoznaj mi srce; ispitaj me i upoznaj misli moje“ (Psalam 139,23).
Prije nego što je riječ na našem jeziku, on to zna. On zna više o našim srcima nego mi; on zna istinu o tome tko smo duboko u sebi. Ali kakva nevjerojatna milost! Bog nas gleda i vidi našeg Spasitelja. On čuje naše misli i prihvaća Kristove savršene misli umjesto naših.
„Dječice moja, ovo vam pišem da ne sagriješite. Ako tko i sagriješi, imamo zagovornika kod Oca — Isusa Krista pravednika“ (1. Ivanova 2,1).
Kad se naše misli okrenu prema unutra i ne sjećamo se Božje milosti, on nam nastavlja davati još više milosti. Zapravo, Božja milost ne ovisi o našim mislima o Bogu, već o njegovim mislima o nama.
„Ne boj se, jer ja sam te otkupio; tvojim sam te imenom zazvao — ti si moj“ (Izaija 43,1).
Dobro je procjenjivati same sebe. Trebamo imati uvid u naše misli i postupke. No, prelazimo granicu kad to postane sve o čemu razmišljamo. Ako ste skloni pretjeranom razmišljanju, upoznajte sebe, upoznajte svoje sklonosti, ali najvažnije od svega, upoznajte istinu: Isus je umro za vaše tjeskobne misli što ako, i neće dopustiti da padnete u očaj kada se držite njegovih dragocjenih obećanja.
Autorica: Christina Fox; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org
