Katolički svećenik o blagoslovu istospolnih parova: "To nije milosrđe!"
Snimka zaslona: rtve.es

“Oče, koliko daleko mogu ići sa svojom djevojkom?” Uznemiruje me kad me pitaju to pitanje, tjera me da pomislim: “ovaj tip nije ništa shvatio, zaglavio je u moralu,” piše svećenik Patxi Bronchalo na religionenlibertad i iz pozicije ‘jednog običnog svećenika’ otvoreno govori kako se sada osjeća, nakon dopuštenih ‘spontanih’ blagoslova homoseksualnih parova.

“Isto mi se događa s Deklaracijom o blagoslovu homoseksualnih parova. Osjećam da se to pitanje tretira na vrlo moralistički način, bez odlaska u korijen stvari: “U kojoj mjeri mogu blagosloviti par koji doživi nešto što Bog ne želi?” “Kako možeš dati više blagoslova, a manje od sakramenta?” Samo me ovo boli i čini se perverznim jer moral ne podiže neupućeni dečko nego Kongregacija za nauk vjere.

Opravdanje nepravilnosti

Jasno je da se blagoslovi daju grešniku, a ne grijehu, ali ono što dokument navodi nije to.

Za to ne bi bila potrebna Deklaracija – postojala je bilješka prije dvije godine koja je to istaknula. Deklaracija je dokument koji ima viši rang važnosti, to je znak da to nadilazi ono što se govorilo prije dvije godine. Ovdje se traži opravdanje za nepravilnost.

Blagoslov se postavlja više od pratnje koja im govori istinu, uz milosrđe, naravno, ali istinu. Pitam se postoji li strah da ćemo biti odbijeni jer ljudima govorimo o Božjim učenjima? To bi bila vezanost za naše samoljublje.

Traži se konkretan slučaj u kojemu je davanje blagoslova opravdano: „prepoznajući se bespomoćnima i potrebnima njegove pomoći, ne pozivaju se na legitimitet vlastitoga statusa, nego mole da u njihovu životu, sve što je istinito, dobro i ljudski valjano bude posvećeno.” Ovo je moralni kodeks “koliko daleko mogu ići?”.

Predlažući ekstremni slučaj koji se nikada ne događa, iz njega će kasnije proizaći ekstremi. (…)

Što da sad kažem djeci koja žive čistoću? To nije milosrđe

Dok sam bio svećenik, pratio sam dječake koje su privlačile osobe istog spola. Pokušao sam im pomoći živjeti krepost čistoće, vidio sam kako su ih molitva, euharistija, ispovijed, odnos prijateljstva i bratstva s drugima neprestano jačali i održavali. Oni su dobro, u miru sa sobom, sa svojom poviješću i s Bogom. Ta djeca nisu glupa, znaju dobro što je dobro, a što ne, vide što im u životu pomaže, a što škodi, zato traže pomoć i odlaze svećeniku. Što da im sada kažemo? Što su pogriješili? Da smo ih prevarili? Da bismo zadovoljili svijet koji nikada neće biti sretan, izdajemo li ih?

Čini mi se da im ta stvar s blagoslovom teško pada. To nije milosrđe (…) Mnogi od nas su svećenici. Ovo nije Isusovo Evanđelje nego ono koje smo mi izmislili. To nije milosrđe, to je naša dobrota. Ovo može izazvati aplauz kod nekih, ali to nikoga ne spašava – to čini samo Bog.

Ne znam što drugo reći u ovom trenutku. Razočaran sam, ali pun nade jer Gospodin vodi priču i ne postoji ništa što ON dopusti da se dogodi, a da On ne izvede dobro u konačnom ispunjenju. Do tada molitva i vjernost, ljubav prema Bogu …

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare