Martina je tri puta pokušala dobiti dozvolu za pomoć u ubojstvu u Italiji, ali nakon trećeg odbijanja odlučila se za Švicarsku.
Martina Opeli, 50-godišnja arhitektica iz Trsta, preminula je nedavno u Švicarskoj gdje joj je odobrena medicinski potpomognuta smrt, nakon što je u Italiji tri puta odbijena.
Martina je bolovala od multiple skleroze više od dva desetljeća i u posljednjim mjesecima života bila je potpuno paralizirana. Njezin slučaj ponovno je otvorio duboko etičko pitanje: imamo li pravo odlučiti kada će naš život završiti?
U videoporuci snimljenoj nekoliko dana prije smrti, Martina je izrazila tugu i iscrpljenost: „Želim otići s osmijehom. Čovjek ima granicu izdržljivosti, a moje vrijeme istječe“, rekla je.
Dopo Laura Santi, ci lascia anche Martina Oppelli a cui va il nostro pensiero e la nostra gratitudine per un atto di coraggio che squarcia l’ipocrisia della politica italiana.
Come Laura, Martina lancia un drammatico appello al Parlamento che da anni è sordo davanti alle… pic.twitter.com/M5GVmBiZVy
— Riccardo Magi (@riccardomagi) July 31, 2025
Iako njezin apel talijanskim vlastima za donošenje „razumnog zakona o kraju života“ nije naišao na odgovor, njezina poruka izaziva zabrinutost – ne zbog nedostatka suosjećanja, već zbog sve raširenijeg prihvaćanja eutanazije kao „dostojanstvenog izbora“.
Svaki ljudski život ima neotuđivo dostojanstvo, neovisno o zdravlju, korisnosti ili fizičkoj sposobnosti. Oduzeti vlastiti život – ili pomagati drugome da to učini – u suprotnosti je s Božjim planom i narušava svetost koju svaki život nosi.
Iako je Martina tražila olakšanje, istinsko suosjećanje se ne izražava prekidom života, već brigom, prisutnošću i pomoći onima koji pate. U svijetu koji sve češće nudi smrt kao rješenje, naš odgovor treba biti: život je dar – od početka do prirodnog kraja.
