U mirnom kutku sjeverne Nigerije, grupa žena okuplja se svaki tjedan na mjestu koje nitko ne bi zamijenio za sveto: očišćenom kokošinjcu. Uvjeti daleko od idealnih, no unutar tih zidova događa se nešto izvanredno.
Udovice – žene koje su izgubile muževe zbog brutalnog nasilja koje se nastavlja – okupljaju se kako bi se molile, plakale, ohrabrivale jedna drugu i započele dug, bolan posao ponovne izgradnje svojih života, piše Christian Post.
Njihove priče su gotovo preteške za nošenje
Yombruu Ila* je izgubila supruga 8. ožujka 2018. Petero njezinih šogora također je poginulo. Sada sama odgaja šestero djece, od kojih troje imaju zdravstvenih problema. Protjerana iz svog doma, svakodnevno živi s neizvjesnošću. Ipak, govori o nadi. Nada ojačana ne samo hranom, medicinskom skrbi i školarinama, već i snagom njezine vjere.
Priča Ayo Domuina* dražava sličnu tugu. Njezin suprug, kojeg opisuje kao „nesebičnog vođu zajednice“, ubijen je 15. siječnja 2025., ostavljajući je da se brine za šestero djece, uključujući jedno s invaliditetom kojem je potrebna stalna pažnja. Pomoć koju je primila nije izbrisala njezin gubitak, ali joj je dala nešto važno: uvjerenje da njezina budućnost i budućnost njezine djece nisu bez mogućnosti.
Ovo nisu izolirane tragedije. One su dio mnogo veće i duboko uznemirujuće stvarnosti.
Sjeverna Nigerija jedno je od najopasnijih mjesta na svijetu za kršćane. Zapravo, nevjerojatnih 72% kršćana ubijenih svake godine u svijetu nalazi se u ovoj regiji. Čitave zajednice su meta napada. Obitelji su razdvojene. Masovne grobnice postale su sumoran i uobičajen prizor.
U mnogim sjevernim nigerijskim državama svakodnevni život uređuje strogi oblik šerijatskog prava. Prema tim zakonima, prelazak s islama na kršćanstvo smatra se zločinom kažnjivim smrću. U nekim slučajevima, čak je i članovima obitelji dopušteno – legalno – izvršiti tu kaznu. Žene, već ranjive u duboko patrijarhalnom sustavu, često se nađu s malo ili nimalo zaštite kada im muževi budu ubijeni. Udovice i raseljene, moraju se snalaziti u svijetu koji im nudi malo prava i još manje mogućnosti.
Međunarodna zajednica uglavnom je ostala nijema
I tako, odgovornost pada, kao što to često biva, na globalnu Crkvu i obične ljude-
Postoji još jedan sloj ove krize – onaj koji je manje vidljiv, ali ne i manje hitan. Mnogi mladići uvučeni u ekstremističko nasilje dolaze iz sredina teškog siromaštva i nepismenosti. Među nekim fulanskim zajednicama manje od jedan posto može čitati ili pisati svoj materinji jezik. Bez obrazovanja ili prilika, put prema radikalizaciji često se čini jedinim dostupnim.
Upravo sada, ove udovice okupljaju se u malom, preuređenom kokošinjcu. To je mjesto otpornosti – ali to nije dovoljno.
* Imena i lokacije su promijenjeni kako bi se zaštitio identitet ovih udovica jer su pod stalnom i trajnom prijetnjom nasilja i odmazde.
