Vjerujte Bogu kroz vaše suze

Dok sam ažurirao svoju web stranicu dva dana nakon što mi se rodilo prvo dijete, duhovne riječi koje sam napisao bile su jednostavne.

Moja duša je dobro.

Rođen pet tjedana prerano, Luku su premjestili iz rađaonice u specijaliziranu bolnicu za prerano rođenu djecu. U prva dva tjedna života, njegovo nepomično tijelo potaknulo je u mom umu bezbroj misli. Misli ispunjene strahom i krajnje razornom tugom. Misli poput: „Hoće li biti u stanju išta činiti sam?“ Ili: „Hoće li uopće preživjeti?”

Trideset i dva dana kasnije, uz mnogo brige i molitve, Luki je dijagnosticiran Prader-Willi sindrom, rijetki genetski poremećaj s mnogim ograničenjima: niski mišićni tonus, kognitivna kašnjenja i neizmjerno niski metabolizam koji rezultira ekstremnim debljanjem. Da stvar bude gora, najveća neobjašnjivost ove bolesti je neosjetljiva glad koja se ne može utažiti.

U vezi dijagnoze, evo što sam čuo: „Sada ste otac djeteta s posebnim potrebama“. Pod težinom tog trenutka, zaključio sam da moja duša nije dobro.

Prekriven oblacima

Postoje razdoblja u životu kada oblaci ispod kojih je Petar plakao postaju isti oni ispod kojih i mi plačemo. Ti oblaci su puni poricanja, straha, ljutnje i odustajanja od želje za odnosom s Bogom. Nakon Lukine dijagnoze bio sam devastiran. Nisam mogao zaustaviti misli, a ljutnja je bjesnila: Kako se to moglo dogoditi? Bože, je li ti uopće stalo? Uvijek sam se s tobom savjetovao – uvijek! Čekali smo deset godina prije nego što smo imali prvo dijete. Sve smo činili ispravno, i sada ovo?

A više od svake boli, bojao sam se kakvu će Luka morati trpjeti. Kakav će život imati?

Usred moje opipljive ljutnje, postojala je prava svijest o tome kako bismo se trebali osjećati i što bismo trebali reći. Znali smo da je Bog obećao da će uvijek biti s nama, ali u tim danima ta se stvarnost činila daleko i strano. Doživio sam bolne borbe unutar sebe između nježnih podsjetnika Duha Svetoga i grešne prirode mog srca prema Bogu.

Ne griješi u svojoj ljutnji

Bog mi je dao snagu da izdržim ovu tugu, ali proces je bio usamljen i zastrašujući. Skriveni grijesi mog srca bili su izloženi. Jedan dio mene „želio“ je biti u redu s ovom dijagnozom, ali kad se vaš bog udobnosti raspada pod težinom držanja gotovo beživotnog tijela na rukama, osjećate kao da se sav život raspada.

Ipak, Božjim milostivim vodstvom, od moje je patnje načinio stalak koji je držao platno moga srca. U toj patnji, Bog je slikao svježu viziju samog sebe za mene i u meni.

To je ono što želim da mi je netko tada rekao. U svim našim patnjama, imamo dvije mogućnosti: možemo plakati u grešnom preziru nad djelom koje Bog radi u nama i kroz nas, ili možemo žaliti duboko s nadom u radosti što je stajala pred nama. Samo plakanje nije problem – to je vjerojatno najslavniji Božji odgovor. Ali ako naš plač dolazi samo od ljutitog ponosa ili razbijenih krhotina naše grešne prirode, prelazimo od žaljenja nad onim što se događa u vrijeđanje da sve nije onako kako smo htjeli da bude.

Ljutnja usmjerena ka Bogu nije vapaj, nego izljev bijesa – jasna i otvorena srdžba ne čini pravednost Božju (James 1,20). Prema riječima John Pipera: „Ljutnja na Boga nije pobožno žaljenje.“ Ne, nije. Pobožno naricanje kaže: „Učinio je da strijele njegova tobolca prodru u moje bubrege“ (Tužaljke 3,13). Pobožno naricanje kaže: „I zube mi je šljunkom polomio“ (Tužaljke 3,16). Pobožno žaljenje kaže: „Pepelom si me prekrio.“ Ipak, pobožno plakanje uvijek kaže: „Tebi se, Bože, utječem i tražim izbavljenje. Samo od tebe tražim nadu. Ti si moje sve.“

Pouzdanje iza suza

Tri puta u Pismu Isus je zaplakao ili žalovao (Ivan 11,35; Luka 19,41; Hebrejima 5,7).

„Naricanje našeg Gospodina daje nam uvid u veliku nježnost njegova karaktera“, rekao je Charles Spurgeon, „njegove srdačne želje za naše dobro.“

To „dobro“ koje Spurgeon spominje je Božja predanost da nas suobliči u sliku svoga Sina (Rimljanima 8,29). Bog nas ne želi ostaviti samo u suzama, već nas voditi primjerom da se u konačnici pouzdajemo u Njega. To je vjera! Vjera je jedini način da ugodimo Bogu, koji omogućuje da ga svako iskustvo patnje i naricanja proslavi.

Slomljeni i obnovljeni u svetosti

Autor poslanice Hebrejima nam govori da su se Kristovi vapaji čuli zbog njegovog predanog strahopoštovanja (Hebrejima 5,7). Uglavnom, na moju sramotu, moji vapaji su često bez strahopoštovanja, ali Božja vjernost mi je otvorila oči da vidim svoju potrebu za žaljenjem. Bio sam slomljen.

Ono što je dobro u našoj slomljenosti jest da ako je Bog Tvorac, on nas uvijek ponovno sastavlja na način da ličimo više poput Krista nego prije. U tom procesu, iako bolnom, vidio sam da isto ima sina s posebnim potrebama: mene.

Poput Luke, imam sindrom – onaj koji zahtijeva potpunu ovisnost o Bogu. I meni je dijagnosticirana bolest koja će me, osim ako on ne intervenira, dovesti do uništenja, pa čak i smrti. No, zakon grijeha i smrti me više ne čini robom. Vidjevši naše posebne potrebe, Bog je dao svoga Sina. Sve ono čega sam se bojao sa čim će se Luka morati suočiti, Krist se na križu već suočio za mene.

Gospodine, vodi me do naricanja

Kada vas šuplje kaverne očaja mole da uronite u njih, oduprite se! Kad sve što možete učiniti jest stajati, onda stojite! Stojite na obećanjima Boga koji je upoznat s tugom (Izaija 53,3). Umjesto pada u očaj, padnite u njegov zagrljaj.

Plačite. Vapite Bogu. Recite mu: Ne razumijem, ali se predajem pouzdanju u Stijenu koja je viša i mudrija od mene (Psalam 61,2). U naricanju tražimo veću ovisnost o Bogu, veće viđenje njegove slave – i stoga dublju i veću radost koju inače ne bismo mogli primiti.

Autor: Michael Goff; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org