Jednoga dana, jedan je mlad pastor prolazio pored groblja, male čestice zemlje određene za pokapanje mrtvih, i čuo je plač koji je dolazio iza ograde. Pogledao je da vidi izvor plača. Na svoje čuđenje, otkrio je čovjeka kako ležeći raširenih ruku na svježem grobu plače, jeca i govori: “Zar ga ne možete čuti? Zar ga ne možete čuti?”
Mlad propovjednik na trenutak je slušao neprekidno ponavljanu izjavu: “Zar ga ne možete čuti?” a onda otišao iza ograde i rekao čovjeku: “Ne biste smjeli ležati na ovoj vlažnoj zemlji, prehladit ćete se. Je li u zemlji tijelo nekoga od vaših bližnjih?” Čovjek je pogledao propovjednika i rekao: “Ali zar ga ne možete čuti?”
“Ne, ništa ne mogu čuti. Što vi čujete?” “Spustite se sa mnom dolje do male kućice gdje živim”, rekao je čovjek, “da vam ispričam. Vidim da ste propovjednik pa mi možda možete pomoći.”
Uz svjetlo ognjišta svoga doma, te je jesenske večeri ovaj ribar ispričao priču kako se jednoga jutra rano digao te je, umjesto da uzme svoj uobičajeni ribarski čamac, pomislio da će, s obzirom da se u podne mora vratiti u selo, uzeti kajak i proći njime gore-dolje obalom. Svome je malom sinu rekao da zapali vatru i pristavi čajnik u jedanaest sati da bi mogao malo pojesti prije nego ode za poslom u grad.
Kad je oko šest ujutro izašao, sa Sjevernog se mora pojavila magla. Postala je gusta te je čovjek, koji je ostavio kompas i svu svoju navigacijsku opremu na obali, krenuo, kako je vjerovao, prema mjestu koje je zvao svojim domom. Ali je ušao u neki kanal i našao se u živom pijesku. Tada se ponovno otisnuo na more.
Došlo je jedanaest, a onda i dvanaest sati, pa jedan, dva, tri, a zatim je zvono na udaljenom zvoniku udarilo i četiri sata. Na rukama su mu se pojavili žuljevi. Pokušao je naći put kući, ali nije mogao. Bio je izgubljen, a valovi su još više bjesnjeli te je znao da nešto morao učiniti. Molio je i učinio posljednji napor prije nego se htio malo odmoriti, jer bio je umoran od neprestana veslanja. Kad je došao do mjesta gdje su se otvarali mali kanalići, stotine njih, za neiskusno oko svi slični jedan drugome, krenuo je jednim, a voda se ponovno razdijelila. Iznenada je začuo glas: “Oče, oče!” Prepoznao je glas svoga sina.
Rekao je: “Nagnuo sam se preko ruba čamca i sasvim približio usta k vodi da bi glas mogao putovati te povikao: ‘Da, sine moj’, ali očito me nije čuo i nastavio je vikati: ‘Oče, oče!’ Nastavio sam veslati, a kad sam se malo više približio, povikao sam: “Da, sine moj” i došao je odgovor. Znao je moj položaj. Znao je moju nevolju. Znao je gdje sam, ali ja nisam, te je rekao: ‘Oče, samo slijedi moj glas.’ Nastavio sam veslati kroz kanal, a onda sam došao do mjesta gdje se dijelio i odlazio u desetak pravaca. Da bi me vodio, viknuo je: ‘Kreni desno, oče, a onda nastavi ravno.’
Krenuo sam desno i nastavio ravno, a onda sam ga iznenada u tami ugledao, sasvim mokra od guste magle; malo njegove odjeće bilo je mokro jer je ležao u blatu, vičući od podneva do gotovo pet sati: ‘Oče! Oče!’ Gospodine, podigao sam ga, odnio do ove male kolibe i stavio na krevet. Te mu je noći disanje bilo teško. Sa zorom se pojavila upala pluća, a prije večeri se udvostručila. Seoski je liječnik učinio najbolje što je znao, ali pokopali smo ga prošle srijede. Dao je svoj život za mene, a sve što danju i noću mogu čuti jest njegov glas: ‘Kreni desno i nastavi ravno.'”
Izgubljeni! Izgubljeni! Svugdje oko nas ljudi i žene su izgubljeni i nema čovjeka na zemlji Božjoj koji bi znao put kući dok ne upozna Isusa. Ne postoji čovjek na licu zemlje koji bi znao pravac dok ne začuje glas sladak poput večernjeg zvona: “Ovo je put! Ovo je put! Tu je odmor!” Iz dana u dan, čuje se Isusov dragi glas kako poziva nad divljim, nemirnim morem života: “Kršćanine, slijedi me.”
Autor: Charles S. Price
