Postoji jedna jednostavna, ali snažna priča koja nam otkriva što znači živjeti Božju ljubav u praksi.
Govori o siromašnom dječaku koji je bos, promrzao i tih stajao ispred izloga s cipelama. Nije prosio. Samo je gledao. Kada mu je jedna žena prišla i upitala ga zašto stoji tamo, odgovorio je iskreno: „Molio sam Boga da mi da cipele.“
Žena nije održala propovijed niti mu objasnila teologiju patnje. Uvela ga je u trgovinu, oprala mu prljava stopala i obula mu nove čarape i cipele. Dječak ju je tada, ganut, upitao: „Gospođo, jeste li vi Božja žena?“ Za njega je bilo logično: ako netko pokazuje toliku ljubav, mora biti povezan s Bogom.
Upravo je to poziv kršćanskog života – da ljudi kroz nas vide Krista. Isus je uzeo kruh, blagoslovio ga, razlomio i dao učenicima. Taj redoslijed nije slučajan. Blagoslov, lomljenje i davanje. I naš život često prolazi tim putem. Bog nas blagoslivlja, ali nas i lomi – ne da bi nas uništio, nego da bi nas mogao darovati drugima.
U nama je već posađeno Božje sjeme. Njegova ljubav već prebiva u našim srcima. No, naša nutrina – um, volja i osjećaji – treba se oblikovati. Ponos, strah, ogorčenost i sebičnost često sprječavaju da ta ljubav slobodno teče.
Bog je Lončar, a mi glina. Ponekad boli biti oblikovan, ali iz tog procesa izlazi nešto lijepo. Najteži trenuci često postaju mjesta rasta. Kada Mu dopustimo da nas mijenja, ne gubimo sebe – postajemo ono za što smo stvoreni. I tada, baš poput one žene, postajemo odgovor na nečiju tihu molitvu.
