Većina nas dobro poznaje biblijsku priču u kojoj Isus pere noge svojim učenicima. Ta se pouka u crkvama najčešće prikazuje kao vrhunski primjer poniznosti. Isus, Sin Božji, preuzeo je ulogu najnižeg sluge i uputio svoje sljedbenike da čine isto.
Međutim, postoji jedan dublji, često zanemareni detalj iz 13. poglavlja Ivanovog evanđelja. Prije nego što je Isus uopće uzeo ručnik u ruke, Pismo bilježi da je On točno znao tko je.
„Isus je znao da je Otac sve predao u njegove ruke i da je od Boga izišao i da k Bogu ide”, zapisao je apostol Ivan. Ovaj detalj nalazi se u samom središtu cijele priče. Isus se nije spustio na najniže mjesto u prostoriji zato što je bio nesiguran u sebe ili zato što je želio nekome nešto dokazati. Učinio je to jer je Njegov identitet bio potpuno utvrđen i siguran.
Mnogi kršćani provode godine pokušavajući steći vrijednost i značaj kroz služenje drugima. Služimo vjerno, žrtvujemo se velikodušno i predajemo se zajednici, potajno se nadajući da će ti napori odgovoriti na naša unutarnja pitanja o vlastitoj vrijednosti i svrsi. Isus je služio iz posve suprotnog smjera. Njegova vrijednost i identitet bili su osigurani prije nego što je uopće posegnuo za posudom s vodom. Ta razlika u potpunosti mijenja smisao ove povijesne lekcije.
Sigurnost u Kristu čini pravu poniznost mogućom
Moderni svijet poniznost često definira kao podcijenjeno mišljenje o samome sebi ili kao znak slabosti. Biblijska slika, međutim, prikazuje nešto sasvim drugačije. Poniznost je zapravo ukroćena snaga – moć pod savršenom kontrolom.
Budući da je Isusov identitet bio skriven u Ocu, on nije imao potrebu štititi svoj društveni status niti je morao braniti svoj ugled pred drugima. Njegova unutarnja sigurnost pretočila se u praktičnu poniznost.
U našim životima često se događa suprotno. Unutarnja nesigurnost rađa potrebu za samonametanjem, stalnim uspoređivanjem s drugima i neprekidnom željom za javnim priznanjem. Kada nismo sigurni u to tko smo u Bogu, trošimo golemu količinu energije pokušavajući uvjeriti okolinu da smo važni. Što postajemo sigurniji u Kristu, to manje snage trošimo na obranu svog ugleda ili traženje ljudske pohvale.
Isus je to načelo demonstrirao na dramatičan način. Učenici okupljeni oko stola nisu bili savršeni vjernici. Petar ga je uskoro trebao zatajiti, Toma posumnjati, a Juda izdati. Unatoč tome, Isus je oprao noge svakome od njih. Stanje i budući postupci učenika nisu diktirali Isusovu spremnost na služenje. Naša spremnost da volimo i služimo ne smije ovisiti o ponašanju ljudi oko nas, već o tome tko smo mi u Bogu.
Pravi uzrok duhovne iscrpljenosti i izgaranja
Kada je Isus prišao Petru, apostol se počeo opirati. Čovjek koji je bio spreman ostaviti sve i slijediti Isusa, imao je golemi problem primiti nešto od Njega. Ta je dinamika i danas prisutna u crkvama diljem svijeta. Mnogi vjernici točno znaju kako volontirati, voditi, organizirati i nositi teške odgovornosti, ali se slome kada trebaju dopustiti Isusu da on posluži njima.
Duhovno izgaranje (burnout) rijetko je posljedica prevelikog rada za Boga. Ono je najčešće rezultat nemogućnosti da sjednemo i dopustimo Isusu da obnovi našu snagu. Suvremena kršćanska kultura često slavi aktivnost i produktivnost, dok se osobna intimnost s Bogom zanemaruje.
Isus je oprao noge učenicima prije nego što im je zapovjedio da peru noge jedni drugima. Redoslijed je ključan jer nitko ne može davati ono što sam prethodno nije primio.
U središtu ovog odlomka stoji i pravilo vjere koje glasi: „Što ja činim, ti sada ne znaš, ali razumjet ćeš poslije.” Većina nas želi odgovore prije nego što pokaže poslušnost, no Bog nas vodi putem povjerenja. Učenici su lavor i ručnik u potpunosti razumjeli tek nakon križa i praznog groba. Pravo je pitanje jesmo li dovoljno sigurni u Isusa da Mu služimo bezuvjetno, vjerujući da će nam jasnoća doći onda kada prođemo kroz razdoblja kušnji.
