Zamislimo trenutak u kojem se nalaze apostoli neposredno nakon prvog dana tjedna kada je grob pronađen prazan: vijesti stižu isprekidano, jedni su vidjeli Isusa na cesti, drugi tek prazno platno u grobu, a strah od vlasti tjera ih da se zatvore iza brave (usp. Iv 20,19). U takvoj zbrci nije bilo dovoljno da Krist samo jednom, na trenutak, potvrdi da je živ i zatim ode.
Trebalo je vremena da istina o uskrsnuću uistinu “sjedne” u srca ljudi koji će je ubuduće navješćivati cijelome svijetu. Upravo zato Pismo govori da se on nakon svoje muke pokazivao živ “mnogim dokazima” i to punih četrdeset dana (usp. Dj 1,3, KS) – ne kao formalnost, nego kao promišljen, postupan proces uvjeravanja i pripreme.
Taj proces imao je nekoliko slojeva. Prvi je bio jednostavno – dokazati. Nije bilo dovoljno da Isusa vide dvoje ili troje ljudi u nekoliko navrata; apostol Pavao kasnije podsjeća da se Krist “pokazao braći, njih više od pet stotina odjednom”, a većina tih svjedoka bila je, u vrijeme kad je Pavao to pisao, još uvijek živa (usp. 1 Kor 15,6, KS).
Riječ je, drugim riječima, o provjerljivom, ponovljenom iskustvu mnoštva svjedoka na različitim mjestima, a ne o nejasnoj, teško dokazivoj viziji koju bi netko mogao osporiti.
Dublje od samog dokazivanja
No četrdeset dana nisu služilo samo prikupljanju dokaza – ono je bilo i vrijeme iscjeljivanja onih koji su iznevjerili ili posumnjali. Uzmimo Tomu: kad su mu ostali javili da su vidjeli Gospodina, on to jednostavno nije mogao prihvatiti dok sam ne opipa rane. Umjesto da ga prekori i ostavi u sumnji, Isus mu se ukazuje i nudi upravo taj dokaz koji mu je bio potreban, na što Toma izgovara jednu od najsnažnijih ispovijesti vjere u cijelom Evanđelju: “Gospodin moj i Bog moj!” (usp. Iv 20,28, KS).
Slično se dogodilo i s Petrom, čovjekom koji je u najtežem trenutku triput zanijekao da uopće poznaje svoga Učitelja. Umjesto konačnog otpisa, Isus ga pronalazi uz Galilejsko jezero i, u svojevrsnom zrcalnom odrazu njegova trostrukog nijekanja, triput ga pita voli li ga – a nakon svakog odgovora povjerava mu brigu za svoje ovce (usp. Iv 21,15-17). Time Isus jasno pokazuje da ni Tomina sumnja ni Petrov pad nisu bili konačna riječ o njihovoj budućnosti u njegovoj službi.
Poziv na misiju
Uz iscjeljenje odnosa, tih je četrdeset dana Isus koristio i za praktičnu pripremu misije koja je pred učenicima: podučavao ih je o Kraljevstvu Božjem (usp. Dj 1,3), zapovjedio im da idu i čine učenicima sve narode (usp. Mt 28,18-20) te im najavio da će mu biti svjedoci “sve do kraja zemlje” (usp. Dj 1,8, KS).
Prije nego što ih pošalje u svijet, ipak im nalaže da još malo pričekaju u Jeruzalemu – jer bez sile Duha Svetoga koju im obećava, ni najbolja poduka ne bi bila dovoljna za zadatak koji ih čeka (usp. Dj 1,4-5).
Sve to pokazuje zašto uskrsnuće nije bio tren koji je odmah zamijenilo uzašašće. Krist se namjerno zadržao dovoljno dugo da vjera njegovih učenika prijeđe put od zbunjenosti, straha i sumnje do čvrstog, iskustvom potkrijepljenog uvjerenja s kojim su spremni krenuti u svijet.
Tek nakon svega toga, pred njihovim očima, uzlazi na nebo (usp. Dj 1,9), ostavljajući iza sebe zajednicu koja više nema razloga za dvojbu: Gospodin je zaista uskrsnuo, i vratit će se onako kako je obećao.
