Jeste li se ikada zapitali zašto kršćani pale svijeće na grobovima najmilijih, osobito na dan Svih svetih? Zar one pomažu pokojnima? Zar to svjetlo išta mijenja? Što svijeća na grobu voljene osobe znači? U Božjem planu i najmanje svjetlo ima svoje značenje.
Kad zapalimo svijeću, ne činimo to samo da bismo se prisjetili nekoga. Činimo to da bismo priznali istinu: svjetlo još uvijek pobjeđuje tamu.
Od početka Biblije Bog povezuje svjetlo sa sobom. Na prvoj stranici Postanka piše: „I reče Bog: Neka bude svjetlost! I bi svjetlost.“ (Post 1,3)
Svjetlost je prvi dar koji je Bog podario svijetu. I otada, gdje god se upali plamen, on podsjeća na Stvoritelja koji donosi život.
Zato svijeća na grobu nije samo vosak i plamen. To je molitva u obliku svjetla. Tiho „Hvala“ i „Vjerujem“ koje gori pred Bogom.
Isus je rekao: “Ja sam svjetlost svijeta. Tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.” (Ivan 8,12)
Kad kršćanin pali svijeću, on zapravo pali sjećanje na Krista. Ta svijeća nije zamjena za vjeru — ona je izraz vjere. Plamen podsjeća: “Smrt nije kraj. Krist je živ. I u Njegovu svjetlu i naši voljeni žive.”
Svjetlo svijeće ne obasjava grob – ono obasjava dušu. Tamo, u tišini, ono spaja dvije stvarnosti: našu tugu na zemlji i Božju prisutnost u nebu.
Možda ste i vi nekada upalili svijeću i gledali kako plamen titra. Nekad mirno, nekad nestalno, kao da diše s vama. I u tom trenutku, ako pažljivo pogledate, vidjet ćeš kako se vaša molitva pretvara u svjetlo.
To je trenutak kad čovjek, nemoćan da promijeni išta, ipak učini ono što može – upali nadu.
Svijeća kaže: “Isuse, oni koje volimo nisu nestali. U Tebi su živi. Neka Tvoje svjetlo obasja naš put k Tebi do susreta s njima.”
Plamen svijeće je i podsjetnik nama živima. Jer i mi smo pozvani biti svjetlo u svijetu.
Isus nam je rekao: “Vi ste svjetlo svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori.” (Mt 5,14)
Svaka svijeća na grobu podsjeća nas da naše svjetlo ne smije prestati gorjeti. Da smo pozvani živjeti tako da u tami svijeta netko vidi — Boga.
I zato, kad idući put zapalite svijeću, nemojte gledati samo plamen. Gledajte ono što on znači. To je mala vatra koja govori o vječnoj svjetlosti. To je tihi znak da Bog nije zaboravio ni tebe, ni one koje voliš.
Kad sve utihne, kad dan utone u noć, kad tuga pritisne dušu — jedna svijeća, jedan plamen, bit će dovoljan da te podsjeti: Kristovo svjetlo gori i u najmračnijem grobu. I ono nikada, nikada ne prestaje sjati.
