Zašto muslimanke moraju nositi hidžab?

Riječ hijab znači „zavjesa“ ili „skrivanje, zakrivanje“ u arapskom jeziku. Hijab se isto tako može odnositi na islamske halje, a u tom se kontekstu odnosi na to da halje otkrivaju koliko je islamska žena skromna. U islamskoj tradiciji žene nose marame (hidžabe) koji pokrivaju njihovu kosu i crte lica, a što iskazuje skromnost u prisustvu muškaraca koji nisu bliski rođaci.

Ovisno o državi i regiji islamskog utjecaja, to nošenje pokrivala za glavu i ostale robe koja lagano visi i koja se naziva hidžab, može biti zakonom nametnuto, ili se može smatrati ženinim izborom.

Kao pravilo oblačenja, hidžab može označavati od jednostavne marame za glavu, do potpunog pokrivala za tijelo koje ima samo jedna prorez za oči. Ovo su različiti komadi odjeće koje hidžab može zahtijevati:

– Hidžab je kockasa marama koja pokriva glavu i vrat, no lice ostavlja otvorenim. Ovo je najčešće viđani oblik pokrivala u Americi

– Šajla je dugačka i pravokutna marama koja pokriva glavu, no najčešće ostavlja vidljivim lice i vrat

– Kimar je dugačka marama, poput plašta, koja se omotava oko glavi, i koja visi do sredine leđa. Pokriva glavu, vrat i ramena, no lice ostavlja otvorenim

– Čador je dugačak plašt koji pokriva cijelo ženino tijelo, sve do nogu

– Nikab pokriva usta i nos, no oči ostavlja otkrivenima. Nosi se s kimarom, ili kakvim drugim pokrivalom za glavu

– Burka pokriva cijelo lice i tijelo, a ima samo mali otvor s mrežicom kroz kojeg žena može vidjeti

Svi se ovi načini oblačenja zovu hidžabom, a u nekim su muslimanskim zemljama neobvezni za nošenje. Neke muslimanske žene tvrde da nošenje hidžaba pomaže drugima da se usmjere na njihovu inteligenciju ili karakter, umijesto da ih prosuđuju po vanjskim karakteristikama poput bogatstva, ljepote i seksualnosti.

S web stranice Al-Islam, koja sebe naziva „stranicom Ministarstva islamskih poslova, obdarivanja, Da’wah i vodstva u Saudijskoj Arabiji,“ svrha ženinog nošenja hidžaba leži u tome da ju oslobađa od požudnih muških pogleda. Hidžab (i druga roba koja visi) ograničava pažnju na ženino tijelo i usmjerava ga na njezino lice.

Ovi stavovi slični su i istini koju je Petar izrekao „Nakit žena neka ne bude vanjski u pletenju kose ili u kićenje zlatom ili u sjajnim haljinama, Nego skriveni čovjek srca u neprolaznosti tihoga i krotkoga duha, koji je pred Bogom dragocjen.“ (1. Petrova 3,3-4) Muslimanske žene uče da je ugoda njezine ljepote rezervirana samo za njezinog supruga, pa mnoge muslimanke smatraju da je nošenje hidžaba način iskazivanja poštovanja supruzima, i oblik pobožnosti.

Međutim, druge pobožne muslimanke prigovaraju obveznom nošenju hidžaba, i argumentiraju da se ovakav zahtjev ne može pronaći nigdje u Kuranu. Iako priznaju da je skromnost potrebna, one smatraju da ekstremnije interpretacije Kurana samo demoniziraju žene kao objekte muške žudnje. One se suprostavljaju ovakvim hegemonijskim stavovima o ženi tvrdeći da hijab u Kuranu označava „odvajanje ili podjelu“ a ne maramu za glavu. One ukazuju na povijesne primjere kada je diktatorski i politički islam nametao ovo pravilo s ciljem da kontrolira ljude i podredi žene. Kada islamski ekstremisti zauzmu neku regiju, oni obično odmah nametnu obvezno nošenje hidžaba za žene. Neke muslimanke stoga smatraju da hidžab pojačava reputaciju islama kao religije koja opresira i ušutkava žene.

Argument o hidžabu ilustrira uzaludnost religije u našem nastojanju da zadovoljimo Boga. Religija uvijek nameće vanjsko ponašanje svojim sljedbenicima, koristeći strah ili lažnu nadu kao povod. Židovi su u Isusovo vrijeme stvarali vanjska pravila za druge i na njima su inzistirali govoreći kako nitko neće moći poznavati Boga ako se tih pravila ne drži do u slovo. (Matej 15,9). Kada je Isus Krist došao, On je razbio te zahtjeve ljudske tradicije (Matej 15,2) i ispunio božanski Zakon za nas (Matej 5,17; Galaćanima 3,10-11; 24, Rimljanima 3,28). Nosila žena hidžab ili se muškarci molili pet puta u danu, nitko ne može zadovoljiti Boga osim po vjeri u njegova Sina, Isusa Krista (Ivan 3,16-18, 14,6, 20,31; Rimljanima 3,20; 8,8).

Božja nam Riječ daje upute o tome kako treba voditi život, no svetost tražimo kako bismo udovoljili Bogu, a ne kako bi nas on prihvatio. Otac, Sin i Duh Sveti nisu Allah islama (1. Korinćanima 8,5-6). U svojoj velikosvećeničkoj molitvi Isus je izrekao: „A ovo je život vječni, da spoznaju tebe, jedino pravoga Boga, i koga si poslao, Isusa Krista.“ (Ivan 17,3). Biti njegovim učenicima (Luka 9,23) znači da Mu mi želimo biti poslušni, shvaćajući da je to nemoguće činiti svaki puta. Ljepota kršćanstva leži u milosrđu (Efežanima 2,8-9). Islam ne može ponuditi milosrđe. Hidžab ne može ponuditi milosrđe. Sva dobra djela bilo koje religije bezvrijedna su bez novog života u Isusu Kristu našem Gospodinu (Rimljanima 10,9-10).

Izvor: Gotquestions.org; Prijevod: Ida R.

NE PROPUSTITE

NAJNOVIJE