Božja šutnja je biblijska, osobna, česta i nije uvijek nešto loše
Pogrešno razumijevanje Boga stvara nedosljedan duhovni život. Loša teologija proizvodi pogrešno razmišljanje. Postoji pogrešno razumijevanje unutar crkve da je Božja šutnja jednaka Njegovoj kazni u našem životu. Naravno, kazna je riječ koja se danas rijetko čuje u modernom „crkvenjaštvu“, no ta se riječ nalazi u Bibliji. Kazna je iskustvo Božje discipline u našim životima. Božja šutnja i Božja kazna vrlo su različite stvari i nikako nisu sinonimi. Ako Bog šuti u odnosu na nas, to ne znači da nas automatski kažnjava. Sjetite se prigode iz Evanđelja po Ivanu kada je Isus vidio slijepca, a učenici su ga pitali: „Rabbi, tko je sagriješio, on ili roditelji njegovi, da se slijep rodio?“ (Ivan 9,2). Isusov odgovor ispravio je pogrešnu teologiju judaizma iz prvog stoljeća (a koja se može naći i u suvremenom kršćanstvu): „Niti je sagriješio on niti roditelji njegovi, nego se to zbilo da se na njemu očituju djela Božja“ (stih 3). Židovske obitelji u prvom stoljeću koje su patile zbog invaliditeta, urođenih mana ili posebnih potreba bivale su izgurane na margine društva. Siguran sam da im se Bog činio udaljenim. Međutim, kako doznajemo u Ivanu 9, Bog je imao veći plan za ovu obitelj: da doživi Božju moć kroz ozdravljenje i oslobođenje. Božja šutnja nije uvijek vezana za grijeh.
Ako se suočavate s Božjom tišinom, ne vjerujte u laž da ste drugorazredni kršćanin. U stvarnosti, moguće je, čak i vjerojatno, da to znači upravo suprotno. Bog vam je povjerio svoju prividnu tišinu iz većeg razloga. Povjerenje je središnje pitanje na koje se trebate usredotočiti. Hoćete li vjerovati Bogu da izravna ovaj nered u vašem životu? Hoćete li vjerovati Bogu da vas izvede iz pustinje? Hoćete li vjerovati Bogu, čak i kada kaže „ne“ ili „čekaj“ ili „ne sada“?
Biblija je vremenski stroj, portal za povijest, i pruža pristup primjerima običnih muškaraca i žena koji prevladavaju izuzetno teške trenutke s dubokom hrabrošću i vjerom. Dok istražujemo Pismo tražeći odgovore na neodgovorena pitanja, moramo se sjetiti da je Biblija povijest, a ne mitologija. Priče iz Biblije prikazuju stvarnost svijeta u kojem se priča odvija. Pogledajmo kako su se ovi stvarni ljudi u svom vremenu nosili s problemom Božje šutnje.
Izađi Bože, gdje god da jesi
Pripovijest Abrama i Saraje (koji će kasnije postati Abraham i Sara) izuzetni su primjeri koje nalazimo u Bibliji. Ako pažljivo proučimo zabilježenu kronologiju Abrahamova života u Postanku 12-18, ovih sedam poglavlja poslužit će kao prozor u dvadeset i pet najvažnijih godina njegovog obiteljskog života. Doznajemo da su Abram i Saraja doživjeli gotovo dvadeset i pet godina Božje šutnje. Prvo razdoblje trajalo je deset godina (vidi Postanak 12-16), a drugo razdoblje trinaest godina (vidi Postanak 17-18). Čak i najbliži Božji prijatelji nisu oslobođeni iskustva Božje šutnje: „I ispunilo se Pismo koje kaže: Povjerova Abraham Bogu, i to mu se uračuna u pravednost, pa bî nazvan prijateljem Božjim“ (Jakovljeva 2,23).
Abram i njegova obitelj izdržali su ne jedno, nego dva različita razdoblja Božje šutnje. Kada susrećemo Abrama i Saraju na prvim stranicama Božje priče, njih dvoje su prilično obični. Čak i kao takvi, nasuprot svim očekivanjima, bili su u stanju pokazati apsolutnu vjeru u Boga. Uostalom, Abram, zajedno sa svojom obitelji, vjerovao je ovom osobnom Bogu, Jahvi („Ja jesam“, što znači samopostojeći), te se preselio u novu regiju koja se zove Kanaan. Ako prebrzo pročitate Postanak 11,27-12,4, propustit ćete činjenicu da kada je Abram odgovorio na Božji poziv u vezi njegovog života, za sobom je ostavio baštinu, svoje pravo na zemljište, svoju obitelj i sve ostalo kako bi slijedio Jahvu 2.400 km od Ura (današnji Irak), kroz Haran (suvremena Sirija), do Kanaana (današnji Izrael). U svojoj obrani pred Velikim vijećem, Stjepan je rekao: „A on kaza: ‘Ljudi, braćo i očevi, čujte! Bog slave ukaza se našemu ocu Abrahamu dok je bio u Mezopotamiji, prije negoli se nastani u Haranu, i reče mu: Izađi iz zemlje svoje i iz roda svojega pa hajde u zemlju što ću ti je pokazati.’“ (Djela 7,2-3). Stotine kilometara van svog doma i kulture, Abram i Saraja našli su se u stranoj zemlji, stari i bez djece.
Osim što je Božja šutnja biblijska, također je osobna. Kako to može biti? Božja šutnja je osobna, jer ona može biti metoda naše preobrazbe. U Postanku 12, Abram (što znači „uzvišeni otac“) bio je poganin i imao je sedamdeset i pet godina kad ga je Bog tražio da napusti sve što je znao i slijedi Ga. Bog je obećao Abramu: „I velik ću narod od tebe učiniti“ (Postanak 12,2). Mnogim kršćanima nije teško identificirati se s iskustvom Božje šutnje. Iako to možda neće biti problem neplodnosti, vjerojatno možete ukazati na vrijeme u svom životu kad ste se pitali je li vas Bog zaboravio.
Zamislite da ste bili na Abramovom ili Sarajinom mjestu. Deset godina je prošlo od Božjeg obećanja iz Postanka 12,2 da će vaši potomci postati velika nacija. Već dugi niz godina Bog šuti o tome kako i kada će Njegov savez s vama biti ispunjen. Iznenada, Bog vam se objavljuje (vidi Postanak 15,1-6), i vi stojite vani, gledajući ka čistom noćnom nebu dok Gospodin uspoređuje vaše buduće i nemjerljivo potomstvo s bezbrojnim zvijezdama na nebu. Kao i kod mnogih drugih likova u Bibliji, a vjerojatno i kod nas danas, Abramu i Saraji Božje metode bile su jasne tek nakon što se sve dogodilo. Usred tih godina šutnje, čak i čovjek velike vjere, kao što je Abram, mučio se razumjeti Božje načine i vrijeme. Čak se borio i s nedostatkom Božje prisutnosti! Bio je zabrinut. Odgovore je tražio drugdje.
Abram je bio u potrazi za odgovorima na njegovu nesigurnost, ali Gospodin je želio da odgovore traži odozgo. Božja dinamična propovijed u kojoj je koristio zvijezde kao ilustraciju pokazala je viziju za ono što je planirao učiniti kroz Abramov primjer povjerenja i poslušnosti. Kad je Bog konačno progovorio, Abram mu je povjerovao (Postanak 15,6). Ovdje vidimo da čak i nakon deset godina Božje šutnje, i bez ikakvih rezultata u tom trenutku, Abram stavlja povjerenje u Božje milosrđe i ljubav. Abram vjeruje u Božju vjernost Savezu, te je izvan svih očekivanja odlučio vjerovati Božjem karakteru. Abram je potvrdio svoje povjerenje u Božju vjernost prema Savezu te je proglašen pravednim. Njegova vjera (što na hebrejskom znači „biti uvjeren, imati povjerenje, vjerovati“) stalno se u Novom zavjetu naglašava u okviru doktrine pripisane pravednosti (vidi, na primjer, Rimljanima 4,3, 9, 33; Gal 3,6; Jakovljeva 2,23).
U Postanku 17, Abramu je devedeset i devet godina. Bilo mu je sedamdeset i pet kada mu je Bog na početku obećao potomstvo, dvadeset i četiri godine nakon što je obećao Abramu sina, i trinaest godina nakon potvrde Svog saveza. Bog mijenja Abramu ime u Abraham („otac mnoštva“). Dakle, Abrahamova preobrazba dogodila se usred Božje šutnje, jer je sam bezrezervno vjerovao karakteru El Shaddaia – Svemogućeg Boga. (Postanak 17,1: „I kad Abramu bijaše devedeset i devet godina, ukaza se Gospod Abramu te mu reče: ‘Ja sam Bog Svemogući: hodi preda mnom i neporočan budi.’“). Srećom priča se tu ne završava. Kada proučavamo biblijske priče, moramo se sjetiti da ovo nisu bajke. Likovi u Bibliji nisu super heroji ili roboti. Bili su to normalni ljudi, poput vas i mene. Jedan od najvažnijih aspekata proučavanja Biblije jest to da su središnji likovi iz priča tako pristupačni. Možemo se poistovjetiti s pričama i osjećati kao da smo prisutni, dok gledamo scene kako se razvijaju, upijajući bezvremenske principe i primjere vjere. Što bi bio vaš odgovor Bogu nakon dvadeset i četiri godine šutnje? Nakon šesnaest stihova u kojima Bog proglašava svoju snagu i moć (vidi Postanak 17,1-16), Abraham odgovara na potpuno ljudski način: nasmijao se u Božje lice. Abrahamovo ime je promijenjeno, a njegova neposredna reakcija bila je da se Bogu smije (vidi Postanak 17,17-18), što je izraz nevjerice i sumnje.
Pogodite što? Bog također ima smisla za humor. U knjizi Postanka 17,19, Bog je rekao da će Abraham nazvati svoga sina Izak („smijeh“), tako da svaki put kad Abraham bude zvao svog sina, uvijek će se sjećati da je Bog nadišao njegove trenutne sumnje i održao svoje obećanje u vezi Saveza. Nije ni čudo da se Bog u trećem licu pita: „Zar je Gospodu išta preteško?“ (Postanak 18,14). Možda ste se u nevjerici smijali na očiti Božji izostanak u vašem životu. Moguće je da ćete se identificirati s ocem u Marku 9, vjernikom koji se bori sa sinovljevom kroničnom bolešću, koji je rekao Isusu: „Vjerujem, Gospodine! Pomozi mojoj nevjeri!“ (Marko 9,24). U tom slučaju, Isus nije prekorio oca radi njegove vjerujuće nevjere! Isus je izliječio njegovo dijete, a iz toga učimo dinamičnu lekciju: neki od najvjernijih vjernika borili su se s trenucima intenzivne sumnje, što je bilo posljedica nedaća u životu.
Ne samo da je Božja šutnja stvarna, biblijska i osobna, također je česta. Razmislite o Josipovom iskustvu s Božjom šutnjom. Josip je bio poslušan Bogu. Vjerovao je, bio poslušan, a zatim i završio u stranoj zemlji, Egiptu – tinejdžer, žrtva trgovine ljudima (vidi Postanak 37,1-36), prodan da postane rob u Potifarovoj kući. Josip je bio lažno optužen i Potifar ga je bacio u egipatski zatvor (vidi Postanak 39,1-23). Mnogi ne primjećuju opis u Psalmu 105,17-19: „Posla pred njima čovjeka: Josipa, prodana za roba. Sputaše verigama noge njegove, željezom mu okovaše dušu, do vremena kad se ispuni riječ njegova: prokuša ga riječ Gospodnja.“
Postanak 40 završava time što kaže da je Josip zaboravljen u zatvoru. Božja šutnja. Suština priče jest da Bog nije htio da Josip ostane u kanaanskoj zemlji, gdje bi njegova obitelj vjerojatno umrla od gladi. Bog nije htio Josipa kao roba u Potifarovoj kući. Bog je htio da Josip bude faraonov zatvorenik. Zašto? Jer je Bog htio da stekne naklonost u očima faraona. Božja šutnja je bila test. Josipova preobrazba da postane drugi najmoćniji čovjek u Egiptu dogodila se Božjom šutnjom.
Dakle, Božja šutnja može dovesti do naše preobrazbe.
Vjerni starozavjetni proroci Izaija, Jeremija, Daniel i Ezekiel svi su iskusili Božju šutnju. Božja šutnja je biblijska, osobna, česta i nije uvijek nešto loše.
Dakle, ovo je ključ za primjenu: kada je šutnja u vašem životu stvarna, morate shvatiti da niste sami u tišini. Ustvari, u dobrom ste društvu. Pravi biblijski okvir uzrokovat će da vaša iskustva pravilno shvatite. Što je to u ljudskoj prirodi što nas tjera da stalno sumnjamo u sebe? Kada shvatite da su Abraham, Josip i mnogi drugi veliki proroci svi ustrajali i na kraju uznapredovali kroz Božju šutnju, razumjet ćete da nismo sami. Prva Petrova 4,12-13 kaže: „Njima bî otkriveno da nisu sebi, nego nama posluživali ono što vam sada po Duhu Svetome poslanu s neba objaviše oni koji su vam navijestili evanđelje, a u što i anđeli žele zaviriti. Zato opašite bokove pameti svoje, budite trijezni i savršeno se pouzdajte u milost koja će vam se donositi o objavljenju Isusa Krista.“
Autor: Jeremiah J. Johnston; Prijevod: Aleksandar J.
