 vjerovalo da se uopće može boriti s Bogom, a još manje da ga porazi.){kind=link}
Teško je zamisliti kako je biće kao što je Lucifer (Sotona) vjerovalo da se uopće može boriti s Bogom, a još manje da ga porazi. Čak bi i najpokvareniji um trebao uvidjeti da se stvorenje nikada ne može boriti sa Stvoriteljem. Ipak je Sotona pokušao zbaciti Boga s prijestolja i do današnjeg dana teži da prkosi Božjem autoritetu, ometa Božje planove i zlostavlja Njegov narod.
Možda je dio objašnjenja da je ponos zaslijepio Sotonu tako da ne vidi realnost. Dva starozavjetna odjeljka (Izaija 14,12-15 i Ezekiel 28,11-19) razmatraju o nekadašnjem položaju Sotone i razlozima o gubitku te pozicije. Govore o uzvišenom anđeoskom biću, jednom od Božjih stvorenja, koje je postalo ponosno. Odlučio je Božji tron preuzeti na sebe. Ali Bog ga je zbacio s tog položaja.
Sotonski utjecaj na svjetska događanja se jasno vidi (Ivan 12,31). Sotona je ekstremno pametan. Svojom inteligencijom je prevario Adama i Evu i preuzeo njihovu vladavinu ovim svijetom za sebe (Postanak 1,26; 3,1-7; 2 Korinćanima 11,3).
Njegova pamet mu omogućuje da izvršava svoj posao skoro po volji, iako je njegova moć podložna Božjim zabranama (Job 1,12; Luka 4,6; 2 Solunjanima 2,7-8). On zaista ima neke pobjede – iako u granicama onoga što mu je Bog odredio – i možda se zbog ovih pobjeda njegova zabluda nastavlja, da će pobijediti samog Boga.
Božje uzde nad sotonskim aktivnostima su prikazane u Sotoninom zahtjevu da naudi Jobu (Job 1,7-12). Sotoni je dozvoljeno da nanese bol Božjem narodu (Luka 13,16; 1 Solunjanima 2,18; Hebrejima 2,14), ali mu ni jednom nije dano da zadobije konačnu pobjedu nad njima (Ivan 14,30-31; 16,33) . Dio Sotonine neprestane ambicije je da ga drugi obožavaju (Matej 4,8-9; Otkrivenje 13,4, 12). Sotona je “Zli” (Matej 13,19; 38), dok je Bog “Svetac” (Izaija 1,4).
Sotonina priroda je zla. Njegovi pokušaji u protivljenju Bogu, Njegovom narodu, i Njegovoj istini su neumorni (Job 1,7; Matej 13,28). On se uvijek protivi onim što je dobro za čovjeka (1 Ljetopisa 21,1; Zaharija 3,1-2). Svojom ulogom uvođenja grijeha u ljudsku rasu (Postanak 3), Sotona je zadobio moć nad smrću – moć koju je Krist slomio svojim raspećem i uskrsnućem (Hebrejima 2,14-15). Sotona je izravno iskušavao Krista, pokušavajući ga navesti na kompromis obećavajući mu vlast i silu nad svijetom (Luka 4,5-8).
Unatoč Sotoninoj zabludi da može pobijediti Boga, njemu je suđena propast. Njegov konačni poraz je predviđen u Ivanu 12,31, Otkrivenju 12,9 i 20,10. Kristova smrt na križu je osnova za Sotonin konačni poraz (Hebrejima 2,14-15; 1 Petrova 3,18, 22).
Ovaj događaj je bio velika kulminacija bezgrešnog života tijekom kojeg je Isus trijumfovao nad neprijateljem neprestano (Matej 4,1-11; Luka 4,1-13). Sotona se vjerojatno radovao u Kristovoj smrti, vjerujući da je to bila njegova pobjeda, ali kao i sve njegove pobjede i ova je, također, bila kratkog vijeka. Kada se Isus podigao iz groba, Sotona je ponovo bio poražen. Konačna pobjeda će doći kada se Isus vrati i kada Sotona bude bačen u vatreno jezero (Otkrivenje 20,1-15).
Smrt i uskrsnuće Krista daje vjerniku snagu da pobijedi grijeh. Imamo obećanje da će “Bog mira satrt ubrzo Sotonu pod vašim nogama” (Rimljanima 16,20). Ali ovakva osobna pobjeda ovisi od Božje milosti i sile u našim životima, i naše spremnosti da se odupremo Sotoninim iskušenjima (Efežanima 4,25-27; Jakovljeva 4,7; 1 Petrova 5,8-9).
Kako bi pomogao kršćanima pobijediti u ovoj borbi, Bog nam je dao silu Kristove krvi (Otkrivenje 12,11), neprestane Kristove molitve u nebu za vjernike (Hebrejima 7,25), vodstvo Svetog Duha (Galaćanima 5,16) i različito oružje za duhovni rat (Efežanima 6,10-18).
Izvor: Gotquestions.org; Prijevod: Ivana R.